26. 10. 2009.

Melanholična snivanja revolucije – prikaz predstave Bolji dani Àlexa Rigole

Nećemo puno pogriješiti ako na početku odmah konstatujemo: predstava Bolji dani Àlexa Rigole problematizira svakodnevnicu radničke klase, uzimajući u fokus amblematski slučaj grupe autsajdera, koji se nađu pred nerazrješivom logikom kapitala koji determinira njihovu egzistenciju. Upravo je takva logika u srži dramatike zbivanja koja se odvijaju od početne scene u kojoj dvojica protagonista (Phil i Arnie) sjede bezbrižno u oskudnom enterijeru svoje kuće pa do situacije sredinom predstave u kojoj ista dvojica postanu radnici sitnog moćnika Billa, koji dinamizira cjelokupnu predstavu svojim sitnosopstveničkim djelovanjem.

Cjelokupna struktura podređena je propitivanju američke hiperrealnosti zasnovane na merkantilizmu i medijima, koja je relevantna budući da prepokriva čitav svijet – a kolektivistička narav takve hiperrealnosti bjelodana je u datosti da nepovratno instrumentalizira i destruira pojedinčev imaginarij. Lament nad takvom destrukcijom nekoliko puta u toku predstave orječotvorava Phil (Ernesto Arias) u svojim stišanim melanholičnim ispovijedima o nestajanju svega privatnog u sustavnoj proizvodnji kolektivizma.

Osim u takvim kritičkim refleksijama koji sveopštoj zarobljenosti protustavljavaju sentiment i pojedinčev imaginarij, kapitalistički kolektivizam u predstavi pada i u groteski i persiflaži: jasnovidno je to iz centralnog performativa koji obuhvata obred religije čiji je prorok upravo Phil – u pitanju je obred molitve koji je sažeo u sebi i persifilirao raznolike kolektivističke strategije sadašnjosti: od aluzije na religijski crkveni obred preko iscrpljivanja liberalističke retorike o međunarodnoj skrbi za prava čovjeka do gomilanja korporacijskih i tehnologizacijskih rekvizita, koje na sebi nose akteri u toku obreda pokušavajući transcendirati. Međutim, ni tako oportunistička religija koja eklektično obuhvatila niz totalitarističkih sistema aktualnog doba, u okvirima stvarnosti koju predstava uobličava ne može uspjeti: razlog je samo jedan – pojedinac-autsajder je nemoćan postamentirati bilo što, jer vrijedi onoliko koliko košta njegov proizvod – u Philovom slučaju, znači, ništa. Sljedbenici (najbliži prijatelji), odazvavši se na zov kapitala, napuštaju ga usred molitve, a pojedincu je ostala tek samoća i otuđenje.

Predočavati radničku svakodnevnicu, u punoj sugestivnosti prikazanog sirotinjskog i oskudnog okružja – kao metafore đubrišta novog svijeta, demontirati svaku (masmedijsku i kapitalističku) lakirovku kojom se surovost sirotinjskog okružja hoće upodobiti, računati na udio smijeha koji dekonstruira centre moći – sve to nesumnjivo znači biti angažiran u problematiziranju izazova aktualne epohe, što formu otvara ka neprestanoj nezavršenosti i stanju stalnog inoviranja, čime se prenebregavaju sve opasnosti pada u soc-realističku estetiku, kojoj Rigolova predstava nesumnjivo umiče. Stoga je afirmisanje i demonstriranje sistema ljevičarske angažirane estetike (pa i u okvirima jednog Festivala) prevashodno važno u postjugoslovenskim kulturnim okvirima, koji bi trebali prevazići postkomunistički refleks gađenja prema predočavanju svakodnevnice, budući da takva poetička gesta itekako ide na ruku aktualnim centrima moći.

Sama predstava završava u sirotinjskom ambijentu, u sentimentalnom okupljanju prijatelja, koje udružuje Philov monolog u kojem proriče dolazak boljih dana, što će se ostvariti u revolucionarnom gibanju masa koje sniva u posljednjim trenucima predstave. Melanholija u kojoj se realiziraju ti snovi kao da aludiraju na nemogućnost revolucionarnog ostvarenja.    

  Mirnes Sokolović

Sponzori Bosnalijek BH Telecom Fabrika Duhana Sarajevo Raiffeisen Bank AUTOline Mekline MetromediaUnitic BHT 1 Dnevni Avaz Radio Sarajevo City.ba BH Radio 1 Dani Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo Ministarstvo kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovine Grad Sarajevo Njemačka Ambasada Goethe Institut Vijeće Ministara Ambasada SAD