22. 12. 2009.

Govor u ime Festivala MESS sa komemoracije povodom smrti Oskara Danona

Dozvolite mi da povodom smrti, našeg laureata Oskara Danona, ispred Direkcije festivala MESS, još jednom uputim izraze dubokog saučešća njegovoj porodici i prijateljima.

Kada sam pozvan da ispred direkcije festivala MESS kažem nekoliko riječi na ovom tužnom skupu - okupirale su me sljedeće dvije misli.

• U svojim memoarima Oskar Danon kaže da ne voli svečarske i komemoracijske govore jer su izvještačeni, plastični i obično neiskreni.
• S druge strane, francuski pisac, Cioran piše kako je, čuvši za smrt svog prijatelja uputio njegovoj udovici telegram koji je započeo rečenicom: “Ne mogu da vjerujem da je takav velikan umro”. Tek sad, rekao je u izvinjenju koje je uslijedilo, shvatam vrijednost klišea u ovakvim situacijama.

Poštujući Oskarevu želju, želim da s vama podijelim sljedeće:

Ideju da Oskar Danon otvori ovogodišnji MESS nam je - tokom jedne septembarske jutarnje kafe u kancelariji Dine Mustafića - poklonio naš drug, Strajo Krsmanović. Iskreno, kad je Strajo otišao i kad smo  Dino i ja ostali sami,  naše oduševljenje tom idejom je bilo pomućeno strahom. Jer, vidite…

U svijetu u kojem je naša generacija odrastala, Oskar Danon je bio… mitska ličnost, odnosno, dozvolite mi ovaj popularni izraz, superheroj. Predratni avangardni umjetnik, komunista, dirigent, ilegalac i kompozitor. Revolucionar sa stilom.

U partizane je iz Sarajeva otišao sa svojim prijateljima i kolegama umjetnicima, taksijem. Oskar Danon nije bio jedini umjetnik u tom ratu. Ali je bio prvi među jednakima. Mnogi od njegovih drugova će zbog svog hrabrog otpora tadašnjem fašizmu postati naši dječački heroji i po njima će se zvati škole koje smo pohađali i ulice u kojima smo proveli djetinjstvo… ali Danon je bio poseban.

On je svojom umjetnošću nastavio golicati našu maštu i hraniti naše snove i nakon rata. To nije bila muzika koju smo mi voljeli i slušali, ali smo vjerovali da ono sto valja milanskoj Scali i bečkoj operi mora imati nekog vraga u sebi… i bili smo ponosni.

Ali da se vratim na ono septembarsko jutro, …

Naš strah je bio da će susret sa stvarnim, 96 godina starim, Oskarom Danonom, na neki način oštetiti, da tako, kažem, legendu koju smo o njemu izgradili u svojim glavama. Plašili smo se da su tolike nakupljene godine umirile njegov revolucionarni duh a umjetnički uspjeh utišao njegov antifasizam. Ali, umjesto staračkog, protokolarnog govora, Oskar Danon je otvaranje festivala iskoristio, kako bi nas još jednom, po posljednji put, pozvao u borbu.

Pozvao nas je da se otrgnemo iz smrtonosnog zagrljaja mržnje i nacionalizma, pozvao nas je da uzmemo sudbinu naše zemlje u svoje ruke i svojim radom i pameću izgradimo bolji i ljepši svijet od ovog u kome živimo…Pozvao nas je da dođemo pameti.

Što se tiče Dine i mene i naših kolega u MESS- u….

Lucidnost njegovih misli i nepokolebljivost njegovog antifašizma su nas fascinirali. Ali, ono što nas je najviše dotaklo je blagost s kojom nas je prekorio što smo srušili svijet koji je on izgradio i doveli se u ovo otužno sadašnje stanje. Nas su njegove riječi obavezale. Dale nam novu nadu i snagu za borbu protiv današnjeg fašizma…

Ukratko, pokazalo se da je naš strah bio neosnovan, i da je Oskar Danon mnogi veći od legende koju smo mi o njemu izgradili. Ali, ono što smo od njega tom prilikom naučili i s čim želim da završim je sljedeće:

Oskar Danon je bio jedan od onih, danas tako rijetkih ljudi, koji nas svojim životom i svojim djelima uvijek i iznova podsjećaju na pravo, istinsko, značenje riječi - čovjek.   

Gospodine Danon, hvala vam.

Vaš

MESS