17. 10. 2009.

Homo Ludens u svijetu od mjehurića - prikaz predstave Sapun ima smisla Luisa Beviáa

Osamdesetominutni performans Sapun ima smisla redatelja i interpretatora Luisa Beviáa publici je prikazao fantazmagoričan show, u kome se igra očituje kao vrhunaravno načelo. Ako bismo se pridržavali strogih sudova, performans bi bio okarakterisan pridjevom dječiji, ali pred njegovom fantastikom niko s druge strane pozornice ne može ostati ravnodušan. Čarolija mjehurića premoštava generacijski jaz kreirajući jedinstven intergeneracijski svijet u igri. Dovoljno je tek nekoliko starih predmeta, prigodna količina sapunice i što više mašte kako bi se učas raspršile utvare svakodnevnice.

Defabularizirana struktura oslobodila je predstavu tradicionalističke kompozicije ostavljajući interpretatoru apsolutnu performativnu slobodu. Sve je podređeno igri; igra samu sebe generira, iz same sebe izvire i sama sebe inspiriše. No, kako se sve ne bi učinilo besmislenim, pokušat ćemo ispričati priču.

Zamislite jednog prosječnog civila s činovničkim namještenjem. Hladno je. Naš činovnik je promrzao, duboko se uvukao u kaput, kapu navukao do očiju, prsti mu se grče u rukavicama. U desnoj ruci nosi aktn-tašnu. Recimo da slučaj, taj najveći komedijant,  dovede činovnika u skladište ili podrum iz koga ne može izaći. Uplašen je, začuđen, šokiran oneobičajenom situacijom. Prostor je prepun starih predmeta, a na stolu u središtu se ističe staklena boca napunjena čudnom tekućinom. Činovnik prilazi posudi i kuša supstancu. Neukusna je, bljutava kao sapunica, a dok ju pljuje nastaju mjehurići. Tako činovnik sjedne, uzme neku cjevčicu, pa počne duvati mjehure, a od nervoze zapali cigaretu. Jednom se zaboravi, pa cigaretni dim izduva u mjehur. Mjehur lebdi ispunjen dimom, potom eksplodira, dim još trenutak lebdi prije nego se rasprši, a zaprepašteni činovnik se transformiše u Homo Ludensa. Počinje da se igra. Onda mu zatrebaju naočale. Stavi ih, i počinje da vrišti kada shvati da je u pozorištu. Ali već je postao Homo Ludens i nema izbora. Nespretan je, humorističan, ali vrlo brzo se adaptira. Počinje da komunicira sa publikom, gestikuliše ljudima iza kulise, sam odabire muziku i svjetlo. Sve je vještiji u izradi mjehura, a oni su sve veći i neobičniji. Na koncu, naš Homo Ludens se zatvori u balon, i to je kraj priče.

Evidentno je da predstava Sapun ima smisla kreira estetsku utopiju u kojoj će čovjek pronaći spas od himera svakodnevnog života. Alternativna, fantazmagorična stvarnost od sapuna ipak nije lišena konotacija aktuelnog svagdašnjeg prezenta. Antropološka praksa svakodnevnice upisuje se u svijet od sapuna, pa protagonist obavlja radnje kakve su kuhanje ili igranje tenisa. Sva značenja pomjerena su u iskaz ludičkog jezika; dehumaniziranom čovjeku vraćen je nativni poriv za igrom i slobodom, a subjekt je oslobođen neiskazive čežnje zagušene socijalnim barijerama. Izvrsna sinhronizacija izvedbe sa muzičkom podlogom (radnju prate različiti muzički oblici, od klasičnih kompozicija do pop-pjesama) ojačava simboličku potenciju performativnog iskaza. Senzibilitet dodatno impregnira svjetlo koje je dizajnirao i rukovodio Juan Antonio Blasco. Takav fantazmagorični  mizanscen zavodi gledaoca (objekt) povodeći ga da se zatvori u vlastitu čahuru od sapunice. Sapun ima smisla!

Edin Salčinović