18. 10. 2009.

Zvijer na mjesecu, Dino Mustafić, umijeće pre/življavanja - prikaz predstave

Na sceni Akademije sinoć je izvedena predstava ''Zvijer na mjesecu'' u režiji Dine Mustafića, predstava koja je već u regionalnim i širim obzorima isprovocirala publiku na mnogostruka etička, poetička i politička pitanja i odgovore. Iako je dramski i tekstualno osmišljena ''melodramatskim'' žanrovskim okvirom, smjelom scenskom postavkom i glumačkom interpretacijom izbjegava plošni patetični naboj koji često iz'prevelike' uporabe emocija iskrsava na scenu.

Predstava se odigrava kroz prizmu tri lika koji u zajedničkome odnosu prevladavaju traumatske ožiljke i prelamaju potisnuta ali uvijek prisutna pitanja o odgovornosti nad počinjenim zločinima, genocidima, kako u institucionalnome tako i u savim ličnim pričama.

Simboličko značenje naslova predstave ''Zvijer na mjesecu'' koje razobličava lik Gospodina obesmišljava ali i promišljava apsurdnost jednog povijesnoga događaja: pucanj pušaka u ''zvijer'' koja je zaposjela ''mjesec'' netom poslije je okrenuo vojnički rakurs Turaka na komšije Armene, one koji su u pomenutoj simbolizaciji ''zvijeri'', ili pak nemani koji prijete simboličkomeporetku čistokrvnoga ''mjeseca'', religijski i nacionalni Drugi, oni nad kojima je počinjen ne simbolički nego stvarni, povijesno dokumentirani zločin. Velike povijesne okosnice koje kontekstualno bitno determiniraju radnju predstave i motivacijski pokreću likove narativno/performativno ne ustaljuju i ne uprizoruju svoj kanonični govor o političko-historijskim konotacijama genocida nad Armenima. Drama nije ideološki zaodjenuta u pomenutu historijsku naraciju, naprotiv velika povijesna naracija dezideologizira se dramom obiteljskoga i individualnoga sučeljenja sa post/traumatskim sjećanjima i etičko-simboličkom granicom rata i postratnoga iskustva. Egzil kao nezaobilazna tema i dodatna traumatska odrednica unosi dodatnu dimenziju u drami likova i intenzificira osjećanje nepripadnosti kao i višestrukost identitarnih odrednica u svakom liku ponaosob, da li u odnosu na kolektivnu tragediju Armena ili pak u ne/mogućnosti prevladavanja prošlosti i traume kao i novoga Doma-Amerike, institucije braka, ustanove za siročad. Posttraumatizirani stoga što su žrtve i antiheroji u velikoj ratnoj priči, bezdomni, Aram (Ermin Bravo) i Seti (Jelena Kordić), grade likove koji su u stalnoj razlikovnosti jedno spram drugog. Stoga je i scena postavljena i osmišljena fotografski, crno-bijelom tehnikom koja oslikava upravo stalnu prisutnost razlikovnih elemenata u drami i predstavi, muško-ženskih, religijsko-svjetovnih, dobra-zla, prošlog-sadašnjeg, povijenog-antipovijesnoga, porodičnog-individualnog. Fotografija kao sasma drugi medij spram teatarskoga ili pak književnoga, determinira scenski, ali i motivacijski, ovu predstavu na višestrukim nivoima, preko crno-bijele estetske i tehničke uporabe do žanrovsko-medijalnoga uporišta koji posjeduje razornu moć bilježenja sjećanja uvodeći i to načelo poetike svjedočenja u predstavu o višestrukim traumama. Stoga teatar i pozornica i jesu ponajbolji prostor inetrmedijalnog uprizorenja. Ne direktno faktografski nego pak simulacijom tzv. američkoga, usiljenoga i neiskrenoga osmijeha kao modela novoga načina pre/življavanja i slike koja nosi dvostrukost emocionalnoga naboja, sjećanje prošlosti, poput portreta izrezanih glava Aramove porodice. One, 'prazne' glave su simbolički, fotografski sasvim lični, podsjetnici i aveti iz prošlosti koji prate i traže popunjavanje porodičnoga, nasilno prekinutoga stabla.Stoga Aram putem fotografije i pisama ugovara brak sa nepoznatom djevojkom, Armenkom, onom koja nosi isti povijesni teret u sjećanju, no koja posjeduje sasma drugačiji pristup prevladavanja porodične traume. Brak, baš kao što je i sklopljen, preko Aramovog lika sprovodi patrijarhalni obrazac organizacije bračnih dužnosti. Muškarac koji posjeduje apsolutno znanje, onaj koji ima pravo na čitanje i tumačenje svetih zakona biblijskoga diskursa, svoju traumu pokušava detraumatizirati forsiranjem muškoga naljednika, djeteta koje će popuniti praznine u fotografskome sjećanju na zaklanu porodicu...

No, što kad sve isplanirano ne ostvari svoju realizaciju? Seti je stoga onaj podrivajući, čak komični lik, ženski, koji snagom prirodnoga nepatvorenoga dječijeg osmijeha podriva veliki autoritet muškarca, i mogućnošću dugotrajnog ispovijedanja prevladava traumu oba supružnika i dječaka, siročeta, koji se baš kao i oni, suprotstavlja amoralnome redu klerikalnoga i instrumentalizaciji božanskoga, svetoga, zapravo svakoj hijerarhiji koja narušava i ubija ljudskost i ljude. Upravo američki dječak, siroče iz ulice, Vinsent (Boris Ler), postaje subjektom drame u trenutku kada svojom vragolanskom dimenzijom saučestvuje u proces sučeljavanja svih protagonista sa traumama. On je ''nada'' koja profil sanjane srećne porodice detraumatizira i na u zadnjim fotografskim uratcima u predstavi deamerikanizira, čistom i iskrenom emocijom. ''Zvijer na mjesecu'' je uistinu objedinjući sve elemente pozorišnog komada, scenografski, dramaturški, glumački, i režiserki uspjela prelomiti velika povijesna pitanja o zlu, nasilju, odgovornosti i mogućnosti preživljavanja u onome što se naziva stvarnošću 'Života', istovremeno akcentirajući potrebu za propitivanjem istoga u našem kontekstu. Što uostalom pozorište i treba biti-podrivajuće i ispitivalačko mjesto.

Jasna Kovo