18. 10. 2009.

Današnjoj Nori ipak treba više – prikaz predstave „Nora“ Harisa Pašovića

Težina Ibsenovih drama ne svodi se na akciju ili događaj. Također, likovi, iako besprijekorno nacrtani, nisu najbitniji. To je gola drama – otkriće velike istine, postavljanje velikog pitanja ili velikog sukoba, koji se rodi neovisno od sukobljenih likova, a čiji raspon značajno izlazi iz okvira – što prije svega privlači našu pažnju. Ibsen izabire u svojoj suštini prosječne biografije koje potom postaju temelj njegovih drama. Tako je entuzijastički 1900. godine pisao mladi devetnaestogodišnji James Joyce u časopisu "Fortnightly Review".

Nakon tridesetak godina, „Nora“, jedna od najpoznatijih Ibsenovih drama, vraća se na daske bosanskohercegovačkog pozorišta u izvedbi mladog i vitalnog teatra „Eeast West Centar“ pod vodstvom iskusnog režisera Harisa Pašovića. Odgovor na pitanje da li je ova izvedba bila u stanju podići ovaj jako težak komad, koji je postao klasik svjetske drame, nije jednostavan. S jedne strane, fokusirana tema - a to je sloboda žene u patrijarhalnom društvu, u instituciji braka i u obličju modernog života – može se na prvi pogled činiti jako banalna. To se ponaosob odnosi na intelektualne krugove, gdje je jedan od osnovnih zahtjeva feminizma upravo ravnopravnost između muškarca i žene postao toliko očigledan da više niju u centru ni feminističkog ni demokratskog diskursa. No, ovdje je možda i klopka u koju nepažljiv gledatelj „Nore“ može lako upasti. Jer ova predstava, zapravo, ne govori samo o problemu ravnopravnosti među supružnicima nego i o unutarnjem odrastanju, prije svega Nore a potom i njezinog muža Torvalda, te o svojevrsnoj igri koju često smatramo svojim životom.

Drama postavlja glavno pitanje: gdje su granice materijalnog ispunjenja života i koliko upisivanje u moderne sheme sreće može biti uspješno. Da li su ljubav, porodica, zdravlje, siguran posao, novac, lijepa kuća, skupa odjeća a na kraju liberalan i ekspresivan seksualni život… svi uvjeti sretnog braka ili bolje reći međuljudske veze? Na primjeru Nore, naravno, doći ćemo do konstatacije da nisu. Jer, odozgo naređena uloga sretne, poput top manekenke lijepe žene nije ključ njezinog ispunjenja, što je zaključak toliko banalan koliko i naglašen u predstavi. Nora, nakon svih događaja koji postepeno narušavaju krhki svijet mira u kojem živi, shvati da je njezina sreća bila zapravo igra jedne lutke koja godinama nije bila svjesna toga ili barem nije bila svjesna do kraja. Jer, iako je žrtva patrijarhalnog sistema u kojem živi, ona ipak namjerno iskorištava ženi pripisane atribute. Kako bi postigla svoj cilj, ona Torvaldu ponavlja mantru „Znaš da ja nikako ne mogu bez tebe“, od koje mu postaje još privlačnija i uzbudljivija. On to naravno zna, ili tek želi u to vjerovati, pa igru vodi dalje, daje Nori više i više, a nju, bez sumnje, njegov novac i status koji ima, puno uzbuđuju (da li je zaista tako?).

Dakle, stereotipna slika koja je posebno naglašena na početku predstave polako se demistificira. Glasna muzika, izazivajući euforični ples, naga tijela savršene Maje Izetbegović i njezinog partnera Amara Selimovića na tlu moderne scenografije na granici luksuza i kiča, uvode gledatelje u svijet koji se samo na prvi pogled čini crno-bijelim. Tek kad stiže treća glavna figura Kristina Linde, uviđamo da ni Nora ni Torvald nisu prazni, mladi „yuppie“ koji uživaju samo u materijalnom i tjelesnom svijetu. Kristina će iz Nore izvući ženu koja je mnogo više izgubljena nego što izgleda i koja živi s teretom tajne skrivene od muža, a sama Kristina će izaći iz okvira ženske žrtve koja se posvećuje na oltaru porodice pa će hladnokrvno iskoristit mogućnost da osjeti moć i vrati se u daleku prošlost koja je nosila znakove slobode i sreće (o čemu svjedoči polu-lezbijska veza s Helene Krogstad, koja je crni ali i tragični lik drame).

Kulminacija predstave nažalost ne otvara pitanja koja bi mogla podstaći savremenu publiku. Nakon što shvaća da ju Torvald tretira kao glupu, podređenu lutku, Nora odlučuje da ode i u drugom životu bez muža i bez kćerke pronađe sebe. On sam jeste šokiran takvom odlukom i uopšte mogućnošću da njegova žena može živjeti bez njega. Sigurno je pri kraju XIX vijeka Ibsen šokirao društvo takvim krajem, a čin njegove Nore bio je hrabar i ekstravagantan, no ostaje pitanje da li je u savremenom kontekstu takav zaključak dovoljan da izrazi današnji položaj žena u još uvijek patrijarhalnom svijetu.

Krystyna Żukowska