19. 10. 2009.

I Naza je spasilo umijeće pripovijedanja - prikaz predstave "Dječak sa koferom" Zoje Buzalkovske

Šeherzada je čuvala svoj život pripovijedajući perzijskom kralju Šahrijaru hiljadu i jednu noć. Njeno putovanje kroz imaginaciju i jezik oblikovalo je svijet/priču spasenja. Umijeće pripovjedanja, uz putovanje, predstavlja osnovi problem koji je postavljen u predstavi „Dječak sa koferom“ makedonske režiserke Zoje Buzalkovske. U brošurama, komad je okarakterisan kao dječiji jer je u scenografskom i kostimografskom smislu primamljiv najmlađim uzrastima. U pogledu fenomena koji problematizira, predstava, da bi udovoljila publici kojoj je namjenjena, postavljena je kroz nekoliko priča koje se neprestano smjenjuju dinamičnim pokretima protagonista, odnosno, postavljena je kao igra koju bismo mogli osloviti igrom putovanja.

Dječak sa koferom je dječak Naz. Naz putuje i putujući pripovjeda priče od kojih su samo neke postavljene direktno na sceni. Igrajući se putovanja, dječak sa koferom upoznaje snalažljivu djevojčicu Krisyu koja pristaje na igru. Krisya ima noćne more koje su posljedica neprestano potiskivane ratne traume. Tako je centralna priča (bježanje od rata iz bezimene daleke azijske zemlje) zasjenjena nizom zasebnih priča koje se razvijaju jedna u drugoj. Osnovni predložak na koji se nastavljaju Nazova pripovijedanja jeste Šeherzadina priča o Simbadu Moreplovcu iz „Hiljadu i jedne noći“ (koju mu je pričao otac dok je odrastao). Tako je slika rata, strašnog i besmislenog brzojeda, potisnuta pripovijedanjem koje se ponovo nameće kao jedini oblik spasenja. Zoja Buzalkovska u okvirnoj priči o ratu (koja je najavljena na samom početku komada i koja je uzrok svih ostalih) razvila je šest pripovijedanja (u Nazovoj interpretaciji) koja su provučena kroz šest putovanja. Pored toga, režiserka je aktuelizirala fenomen putovanja kao mogućnosti upoznavanja drugih iskustava i kultura. Tako Naz bježeći iz bezimene azijske zemlje sreće različite ljude koji mu pokušavaju pomoći i nauditi (švercer, vlasnica tvornice, ribari, mornari, pastiri, itd.) s kojima preživljava različite pustolovine istovremeno ih pripovijedajući. Pričanje mu spašava život i otkriva mu drugu dimenziju stvarnosti koja kroz maštu postaje, gledano iz  dječije perspektive, ljepša. Napokon, u dalekom Londonu (gdje je putovao i gdje ga je čekao stariji brat) koji je u imaginaciji razočaranog glavnog protagoniste razvijen kao raj na zemlji, otkriva se novo iskustvo besmisla provučenog kroz klasni sukob iz kojeg će Naz, zahvaljujući umijeću pripovijedanja, uspjeti spasiti moralni identitet. Završna scena otkriva nam ponovni susret sa djevojčicom Krisyom koja je, ipak, prežvjela brodolom.

Fenomen putovanja koji razvija Buzalkovska u predstavi „Dječak sa koferom“ ostvaruje se na tri plana. Pri plan predstavlja putovanje kroz prostor (Naz zajedno sa Krisyom bježi od rata u bezimenoj azijskoj zemlji da bi stigao kod starijeg brata u London), zatim putovanje kroz jezik, odnosno kroz pripovjedanje (Dječak sa koferom neprestano pripovijeda sve pojave s kojima se susreće) i na kraju, putovanje kroz kulture (Naz usvaja iskustva drugih ljudi, kultura i jezika).

Na kraju, „Dječak sa koferom“ priča je o domu i napuštanju doma, ali i priča o suočenju sa traumom koja je proizvod ratnih previranja. U jednom trenutku, Krisya progovara svoje iskustvo, kroz pripovijedanje se oslobađa pritiska. Dijalogizirajući sa Šeherzadom, Zoja Buzalkovska dramski tekst transformiše u niz pripovijedanja koja čuvaju dramsku napetost. Tako je sklopljen komad u čijem određenju ne mora nužno pisati za djecu.

Osman Zukić