20. 10. 2009.

Sjećanja teška kao kamen - prikaz predstave Filipa Grinvalda "Balon od kamena - moja sjećanja"

Raspad Jugoslavije, jugonostalgija, titonostalgija, povratak u djetinjstvo, idilično selo naspram pokvarenog grada, rat – sve su to teme koje okupiraju većinu savremenih južnoslavenskih književnika, filmskih i pozorišnih režisera. O ovim temama također u svom dramskom tekstu „Balon od kamena – moja sjećanja“ priča mlada glumica i apsolventica dramaturgije Radmila Smiljanić,  čiji je tekst na scenu postavio izuzetno mladi i talentirani režiser Filip Grinvald. No, ipak treba priznati da su autori, možda zbog svojih godina i generacijske razlike, uspjeli pobjeći šematskoj perspektivi koja svijet socijalističke Jugoslavije uglavnom predstavlja u nostalgičnom i idiličnom stanju. Sjećanja Slobodanke, glavne junakinje drame, s jedne strane nisu lišena toplote, ili možda melankolije sjećanja, ali ipak jesu teška, na šta naslov aludira, poput kamena...

Izvedba je svedena na formulu sjećanja, odnosno reminiscencije, i ima vrlo zanimljiv koncept duple naracije. S jedne strane, lik odrasle Slobodanke vodi gledatelje kroz priču, ali, s druge strane, svijet, koji je nestao i koji se na kraju raspao, ipak gledamo očima male Slobodanke, što će reći iz dječje perspektive. Podjela na vanjsko i unutarnje pripovijedanje daje širu perspektivu, iako u nekim trenucima previše doslovno, dok se gledatelj ponekad može osjećati kao da je za ruku vođen kroz tekst, što ne ostavlja mjesta za otvaranje vlastitih pitanja i interpretacija. Od početka je jasno da je odrasla Slobodanka izgubljena u životu, kako i sama kaže „Stalno negdje ide, ali nigdje ne stiže“, noseći teret svojih sjećanja koja je pritišću, ali kojih neće da se oslobodi, jer to je jedino što joj je ostalo u životu. Od njezinih prvi riječi znamo da je ona izgubila sve, a jedino što ima to je mala, crvena sitnica koju histerično drži u zatvorenoj šaci. Dakle, iz njezine odrasle, trenutne perspektive, unutarnja priča dobiva odgovarajuću težinu.

Svijet u kojem živi mala Slobodanka također je dihotomičan: s jedne strane to je svijet brutalnog, patrijarhalnog sela, koje ne prihvaća drugost i osjećajnost, a s druge je to svijet mašte, igre, muzike ali i jake čežnje za ljubavlju, sretnom porodicom te sigurnim i uređenim životom koji treba svako dijete. Zanimljiv je element dječje igre u kojoj se mala Slobodanka i njezini rođaci igraju odraslih, ali ne takvih kakvi ih okružuju, nego takvih kakvim bi htjeli nekad biti. Oni putuju crvenim „Fićom“, koji je skoro pa stalni element scenografije, na more, u Ameriku ili još bolje u imaginarni El Dorado, što je Meksiko iz dječje pjesmice.

Slika jugoslavenskog sela daleko je od idiličnosti. Taj svijet je prost, grub, brutalan, patrijarhalan, iako mu ne fali ni pjesme, ni muzike ni rakije. Grinvald pokazuje balkanizam u socijalističkoj verziji s Titovim duhom, koji možda nije sveprisutan, ali stalno lebdi iznad sela. Slobodanka se Titom kune, piše o njemu pjesmice, plače kad umire... ali sve to ima oblik dječje fascinacije i vjere koja više liči na vjeru u Djeda Mraza nego što liči na ideološku indoktrinaciju i kult vođe. Tito je u pozadini, a u centru je ipak Đed koji drži porodicu oko sebe. Nakon njegove smrti sve se raspada, a Slobodanka ostaje još više osamljena nego što je bila, bez oca, seoskog pijanice, bez matere koja u patrijarhalnom svijetu bez muža očajno traži „potporu“ kod drugih muškaraca. Kult muškarca vidi se, također, kroz važnu ulogu Lude Save, one što čeka svog dragog, koji ju je ostavio i nikad se neće vratiti, ali ona, iako očajna i luda, ipak nije izgubila nadu. Čini se da jedino mala Slobodanka može razumjeti njezine patnje, jer i ona čezne za ljubavlju koju u dovoljnoj količini nije dobila od roditelja... Ona u mašti pleše s imaginarnim Elvisom, koji izlazi iz radija da pjeva samo njoj. Nije onda čudno da će ga uskoro naći u stvarnosti, ali opterećena sudbinom i svojom porodičnom prošlošću lako će se izgubiti i za svoju ljubav izabire oženjenog, seoskog „Elvisa“... Rat je zadnja epizoda i kao kulminacija drame privodi je kraju. Dosadašnji se svijet, iako s puno mana, ipak raspada

Sigurno, bitno obilježje ove predstave jeste element humora koji olakšava percepciju njezine težine. Smijeh, iako odjek, s jedne strane, crnog i ironičnog, a s druge strane priprostog humora, česta je pojava tokom predstave, pri čemu, primjerice, lik fatalističke bake spašava Slobodanku od gorke slike života. Narodna pamet i red koji sa sobom donosi odgovaraju potrebama djevojčice.

Balon od kamena... priča je o djetinjstvu, odrastanju, sjećanjima i svijetu kojeg više nema, ali bez nepotrebne patetike, idealizacije i moralizma. Rijedak i baš zbog toga toliko vrijedan dramski komad.

Krystyna Żukowska