Usamljeni Zapad je komad o ustaljenim sukobima među najbližim ljudima, kojima je uzrok ili neustanovljen, nikad imenovan ili čak zaboravljen – za sami sukob, nebitan. Dok se sukobljava, čovjek se makar nakratko osjeća živim - u suprotnom je izolovano ostrvo, emotivni bogalj, vezan za svoje predmete koje njeguje i štiti od svih zala. Ovaj komad, režiran po tekstu Martina McDonagha, govori o onoj vrsti usamljenosti strašnijoj od svih, govori o okruženosti ljudima i osjećaju apsolutne samoće u gomili. Svjedoci smo odumiranja ljudskosti. Već je istrošena misao da živimo u svijetu u kojem se svaka osjetljivost smatra slabošću, u kojem se na altruizam gleda sa nevjericom i ubjeđenjem da se sigurno stremi nekoj ličnoj koristi. Potpuno slijepo vjerujemo u činjenicu da mi ne spadamo u surovost današnjice, u okorjele materijaliste, u svjesno otuđene egocentrike, sve dok McDonagh ne odluči da nas, oduzevši nam lik sa kojim se s ljubavlju poistovjećujemo, suoči sa onima koje ne želimo da pogledamo u oči. Ili u ogledalo.