U 2001. godini tokom putovanja u Burkinu Faso, Jean/Louise Martinelli neposredno je iskusio i shvatio tragičnu dimenziju života u Africi. Takvo zapažanje ga je dovelo do izvedbe drame Maxa Rouquettea „Medeja“ (inspirirane naravno Euripidovom najpoznatijom dramom pod istim naslovom), pisanom na oksitanskom jeziku, koji je zapravo južnofrancuski seljački dijalekt. Ovaj arhaični ruralni jezik bio je za Martinella idealno ogledalo jezika Bamabara kojim govore u seoskim područjima Burkine Faso. Martinelli je duh ove uvijek aktuelne antičke drame povezao s Afrikom, priznajući pri tome njezin univerzalan karakter. Zapravo na afričkoj zemlji se magija, praznovjerje i sakralno nerazdvojivo miješa s realnošću svakodnevnog života. Nesigurni pokušaji demokratizacije, brutalnost etničkih ratova i krhkost granica, svaki taj eho nasilja, prikazani su u ovoj drami o zajedništvu i bijegu. Jean-Luise Martinelli za ovu svrhu odlučio je da smjesti Medeju, i sve žene koje su sa njom, u izbjeglički kamp. U njemu Medeja čeka na povratak Jasona. Hor Bambara žena, za koji je komponirao Ray Lema, odgovara na krikove i pozive Kćerke Sunca. Hrabri Argonaut najavljuje Medeji da je odlučio krenuti u potragu za moću i novcem – Zlatnim runom. Tako Medeja, prevarena prognanica, postaje heroina potpuno ljudskog zločina iz strasti.

“Prevarena žena ubija svoju djecu, ali mi to više ne shvaćamo kao antički horor nego kao pokušaj suosjećanja s građaninom svijeta.“ (Gilles Costaz – Politis)