2. MAJ 1992. / BIO JE LIJEP I SUNČAN DAN…
2008.
2. MAJ 1992. / BIO JE LIJEP I SUNČAN DAN…
Jutro je bilo mirno. Lijep i sunčan dan. Mnogi građani su vješto simulirali neki normalan život šejtajući ulicama grada. Mnogi su slavili 1. maj, praznik rada. Na naslovnici „Oslobođenja“ velikim slovima je pisalo: „Nema pregovora sa artiljerijom“ što je bio citat iz teksta o propalim lisabonskim pregovorima Kutiljero – Izetbegović. Rubrika „U žiži“ donosi tekst Emira Habula pod naslovom „Vrijeme zločina“.

Vidi više..

 



javne nabavke

2. MAJ 1992. / BIO JE LIJEP I SUNČAN DAN…

 

Jutro je bilo mirno. Lijep i sunčan dan. Mnogi građani su vješto simulirali neki normalan život šejtajući ulicama grada. Mnogi su slavili 1. maj, praznik rada. Na naslovnici „Oslobođenja“ velikim slovima je pisalo: „Nema pregovora sa artiljerijom“ što je bio citat iz teksta o propalim lisabonskim pregovorima Kutiljero – Izetbegović. Rubrika „U žiži“ donosi tekst Emira Habula pod naslovom „Vrijeme zločina“. Autor upoznaje čitatelje sa činjenicom da ono što se događa u BiH nije „normalni rat“, već da naprotiv takvo ratovanje još nije zabilježeno. Pored napomena o nebrojenim kršenjima Ženevske konvencije skreće pažnju da postoji ozbiljna sumnja da se u dijelovima istočne Bosne „vrši najteži oblik ratnog zločina – genocid“. Pri dnu naslovnice je naslov „Agresija mora prestati“ izvučen iz teksta deklaracije visokih funkcionera KEBS-a u Helsinkiju. Uz to je i informacija o tome kako je Njemačka uvela vize za građane BiH. Unutar novine, novi detalji o zločinima u Foči, vijest o sukobima u okolini Zvornika, o avionima u brišućem letu iznad Konjica… Saznajemo da je Zenica još uvijek jedan od najmirnijih gradova u BiH, te da je prilikom rušenja mosta u Donjem Vakufu petero ljudi poginulo. Napadnut je predajnik na Vlašiću, a nakon neprijateljskog zauzimanja releja na Trebeviću prekinuta UKV veza Hitne pomoći. Mostarci su unatoč granatiranju u pojedinim kvartovima proslavljali Prvi maj. Tu su i tekstovi o dokumentu EZ o sukcesiji SFRJ, o borcima sa Zlatišta, informacija o stanju u sarajevskoj Mljekari… Pod naslovom „Poginulo 17 ljudi“ nalazi se tekst o neredima u Los Anđelesu. Među zanimljivostima je tekst o neobičnoj igrački koju je proizvela neka japanska tvornica igračaka za djecu. Na području općine Stari Grad postavljeni su bezbjedonosni punktovi namijenjih borbi protiv lopova. Građani Sarajeva se obavještavaju o poskupljenju gradskog prijevoza, a Zavod za transfuziologiju apeluje na građane da daju neophodnu krv. U bolnici Koševo je nestalo sanitetskog materijala. U rubrici o sportu saznajemo za uspjeh Sokolova na predolimpijskom turniru u Barceloni, a u tekstu pod naslovom „Plavima srebro“ govori se o uspjehu Jugoslavije na Olimpijadi slijepih šahista u Palma de Majorci. U vrhu stranice je rezultat finalne utakmice u košarci gdje je Partizan pobijedio Crvenu Zvezdu. Ni rubrika „Vodič kroz posao“ nije prazna, a objavljeno je nekoliko „malih oglasa“… „Mir na Kupreškoj visoravni?!“… Loše vijesti stižu iz Živinica koje su raketirane iz aviona „Mig 21“, a u Širokom Brijegu paklena noć u kojoj su građani bili izloženi vatri raketa tipa „Orkan“. Iz međunarodnog centra za mir poručuju „Posljedice genocida osjetit će generacije“… Pod naslovom „Izbjeglice u svom gradu“ saznajemo da se kod 17.000 izbjeglica u Sarajevu kao stalno mjesto boravka navodi Sarajevo. Objavljena je i „Kursna lista“, te TV program na 2. maj 1992.

Situacija koja se činila normalnom odjednom se počela pretvarati u potpunu suprotnost. Kao da se u samo jednom času sve promijenilo. Kao u bajci kad kočije postanu tikve. Jedino je dan i dalje bio lijep i sunčan.

Samo da bi se napisalo šta se tog dana događalo u Sarajevu trebale bi knjige i knjige…

Samo jedna od tih knjiga je ova koju sada čitate. To je kolekcija priča, zapisa i fotografija koji su inspirisani samo jednim danom opsade. Ona je, ako kao početak uzmemo 2. maj 1992. godine, trajala 1395 dana, tačnije do 26. februara 1996. Svaki od tih dana, imao je svoje priče.

Ideju za ovu knjigu dala je Zeničanka Sabina Šabić – Zlatar prepoznavši intenzitet emocija sa kojim su joj Sarajlije prepričavale ono što se dogodilo na taj dan. Cijeli projekt je pokrenut prije otprilike godinu dana i za to vrijeme skupljeno je preko 50 različitih priča. U vrijednost jedne ovakve knjige nimalo ne sumnjamo. Jednako tako znamo da je njena manjkavost u onih preostalih par stotina hiljada priča koje nismo dobili. Kao što ćete vidjeti, nisu samo oni koji su doživjeli 2. maj 1992. godine jedini čije zapise ovdje objavljujemo. Zaista ovu temu nismo željeli ograničiti bilo čime. Niti formom, niti time da li ste 2. maj 1992. doživjeli na vlastitoj koži, gledali ga na TV-u ili slušali o njemu od drugih…  U tom smislu spomenut ću i neke priče koje ovdje nećete naći, a koje sam imao priliku čuti radeći na pripremi ove knjige. To je priča prvoborca iz Drugog svjetskog rata koji 2. maja braniteljima grada daje muzeološki primjerak šmajsera korištenog u bici na Sutjesci. Jedna od tih priča je i ona o Sarajki koja se uopće ne sjeća 2. maja 1992. jer su se njeni roditelji tih dana nalazili u Foči. Briga za sudbinu roditelja učinila ju je potpuno ravnodušnom prema onome što se događalo njoj i oko nje… Tu je konačno i priča o jednom čovjeku u Splitu. Bio je to Sarajlija koji se tamo zatekao. Baš na 2. maj 1992. godine gledajući snimke koji su pristizali iz njegovog grada, od tuge prepuklo mu je srce. Nisu li to sevdalinke??? Baš zbog tog našeg Bosanca u Splitu posebno me obradovala pristigla priča Borisa Dežulovića koji inače tog drugog dana maja uopće nije bio u Sarajevu. Očigledno je da se tih dana na različite načine moglo biti dijelom ovog grada. Niko, u bilo kome dijelu svijeta, ko je imao priliku da putem televizije gleda slike koje su tih dana stizale iz olimpijskog Sarajeva jednostavno nije mogao ostati ravnodušnim. Znam da mnogi od onih koji su napisali svoje priče jednostavno nisu. Neki se jednostavno nisu nakanili. Neki su od pisanja priče odustali potpuno pogrešno smatrajući da nemaju šta napisati.

Neki su imali problema sa prisjećanjem iz potpuno razumljivih razloga poput izuzetnog fotografa Rikarda Larme kojeg mnogi pamte po impresivnim kolor fotografijama iz tog vremena. On piše: „Podsjetite me šta je to bilo 2. maja? Ja sam tih godina, kao i sada, bio na dnevnom deadline-u za sve vijesti pa me razumite. Meni je svaki dan bio 2. maj.“ Srećom, dobili smo jednu njegovu fotografiju iz tog perioda. Jedan drugi naš fotograf Damir Šagolj na poziv odgovara: „Nažalost, fotografije iz maja 92, 93, 94. i 95. nemam jer sam tih godina nosio prazan fotoaparat samo kao podsjećanje na bolju prošlost i želju da ću u njega jednom ušnjirati film i početi slikati…“

Neki dragi ljudi smatrali su da bi im povratak u ratne godine oduzeo neophodno vrijeme i energiju u borbi za bolju sadašnjost i budućnost, a Lajli Zaimović se nije iskristalizirala ideja nakon čega se pokušavala do detalja sjetiti tog 2. maja primijetivši kao da ima „neku nesvjesnu blokadu u glavi na takve dane i događaje…“ Neki, poput dragog nam Semezdina Mehmedinovića, Faruka Šabanovića, Senade Kreso ali i mnogih drugih nažalost jednostavno nisu stigli poslati svoje priče. Naravno da nam je žao zbog nedostatka bilo koje od tih napisanih, ali i nenapisanih priča. Sigurni smo da bi sve one bile zanimljive i dobre iz jednog jednostavnog razloga što svaka od njih ima neku vrijednost sama po sebi.  Ipak, za sve vas ostavili smo prostor u knjizi gdje sami možete dodati svoju priču.

Premišljali smo se, također, i o tome da li objaviti biografije autora, ali smo se na kraju odlučili da između njih ne potenciramo bilo kakvu razliku. Na kraju krajeva, sve su to prevashodno ljudske priče… Ipak, time smo ostali uskraćeni za mnoge zanimljive informacije. Priča o njima čini se da bi zahtijevala posebnu knjigu. Npr, skoro  polovica od autora je u narednim godinama opsade bila ranjena. Dr. Silva Rizvanbegović poginula je obavljajući svoj posao ubrzo nakon izvještaja koji je ostao zabilježen u TV Dnevniku koji donosimo u knjizi. Mnogi su uzeli učešće i u oružanoj odbrani zemlje poput Almira Imširevića, Darke Jelisića, Jasmina Viteškića, Saudina Bećirevića, Almira Kurta, Izudina Bajrovića, Zoke Ćatića, Ace Seksana, Ede Zubčevića i mnogih drugih. Zahvaljući fotografijama Milomira Kovačevića – Strašnog ostalo je pravo blago u smislu svjedočanstva o danima opsade. Neki od autora i autorica bili su doktori, neki su bili muzičari, neki vatrogasci, majke, a neki samo djeca… Sve skupa bili su dio onoga što je tih dana prepoznavano pod pojmom kulturni otpor agresiji. Neki su u Sarajevu dočekali kraj opsade, neki su ga napustili, neki su odlazili i vraćali se, a neki npr. uopće tog 2. maja 1992. godine nisu bili tu… Sve to navodim zbog toga jer želim naglasiti kako svi od autora zasigurno imaju ni neke svoje osobne datume, mimo 2. maja 1992. godine koje su upamtili po nečemu posebnom. U pogledu lektorskih intervencija u tekstovima odlučili smo se za vrlo liberalan pristup, te potpunu umjetničku slobodu. Nedim Zlatar se rukovodio mišljenjem profesora Midhata Riđanovića: „Ko je on da mene ispravlja???“ Tako je u najvećoj mogućoj mjeri poštovana sloboda jezika individue.

Cjelokupan projekt realiziran je kao dio programa Modul memorije, Međunarodnog teatarskog festivala MESS i U.G. Videoarhiv. Prijateljstvo je bio važan mehanizam u nastajanju ove knjige, a jedini problem je učešće tolikog broja ljudi da ih je gotovo nemoguće sve pobrojati. Stoga, svima vam se najtoplije zahvaljujemo, a posebno autorima koji su nam poslali svoje radove. Sam program Modul memorije pokrenut je po samom završetku opsade sa ciljem da odgovori na pitanja: Kako je usred Evrope moguć genocid, razaranje gradova, kulturnog i religijskog naslijeđa? Kako je moguće da istovremeno tako efikasno djeluju toliko brz tehnološki razvoj i destrukcija svega što stvara? Kako se odbraniti od toga? Kakav je efekt svega toga na umjetnost? Namjera do sada organiziranih programa bio je očuvati sjećanje na tragičnu prošlost, ali i prepoznati sve vrijednosti koje je taj period proizveo favorizirajući umjetnost kao sintezu etičkih i estetičkih normi. Nikada nije postojala dilema da je u pitanju kulturno naslijeđe koje se mora sačuvati kao posebna vrijednost i važan aspekt kreiranja jednog pozitivnog kulturološkog identiteta naše zemlje. Nikada se tu nije radilo o okrenutosti ka prošlosti. Naprotiv, naš pogled je usmjeren ka onome što se nazire u nekoj pretpostavljenoj budućnosti jedne zemlje u kojoj će se ponovo slaviti različitosti i sloboda svih građana kao najveći Božji blagoslov.

Ideju programa Modul memorije već godinama nastojimo profilirati u duhu vremena kada su kultura i umjetnost bili isključivo suštinska potreba, baš poput vode i hrane. Sjećamo se vremena kada su ljudi žrtvujući svoje živote odlazili u pozorišta, kina, na koncerte, izložbe… Sjećamo se vremena kada smo bili svjesniji potrebe o dobru i duhovnosti nego li smo to danas u ovo tranziciono doba, u vremenu užurbane prvobitne akumulacije kapitala gdje se čovjekove potrebe žele svesti isključivo na one materijalne. I to je bio jedan od razloga zašto smo se odlučili da ovoj knjizi damo i dodatni smisao. Naime, polovicu tiraža dajemo na raspolaganje organizaciji „Obrazovanje gradi BiH“.

… I ne zaboravite da kada jedan genocid počne da se zaboravlja, drugi počinje!!!

 

Nihad M. Kreševljaković 

Zatvori

 

2. MAJ 1992. / BIO JE LIJEP I SUNČAN DAN…

 

Jutro je bilo mirno. Lijep i sunčan dan. Mnogi građani su vješto simulirali neki normalan život šejtajući ulicama grada. Mnogi su slavili 1. maj, praznik rada. Na naslovnici „Oslobođenja“ velikim slovima je pisalo: „Nema pregovora sa artiljerijom“ što je bio citat iz teksta o propalim lisabonskim pregovorima Kutiljero – Izetbegović. Rubrika „U žiži“ donosi tekst Emira Habula pod naslovom „Vrijeme zločina“. Autor upoznaje čitatelje sa činjenicom da ono što se događa u BiH nije „normalni rat“, već da naprotiv takvo ratovanje još nije zabilježeno. Pored napomena o nebrojenim kršenjima Ženevske konvencije skreće pažnju da postoji ozbiljna sumnja da se u dijelovima istočne Bosne „vrši najteži oblik ratnog zločina – genocid“. Pri dnu naslovnice je naslov „Agresija mora prestati“ izvučen iz teksta deklaracije visokih funkcionera KEBS-a u Helsinkiju. Uz to je i informacija o tome kako je Njemačka uvela vize za građane BiH. Unutar novine, novi detalji o zločinima u Foči, vijest o sukobima u okolini Zvornika, o avionima u brišućem letu iznad Konjica… Saznajemo da je Zenica još uvijek jedan od najmirnijih gradova u BiH, te da je prilikom rušenja mosta u Donjem Vakufu petero ljudi poginulo. Napadnut je predajnik na Vlašiću, a nakon neprijateljskog zauzimanja releja na Trebeviću prekinuta UKV veza Hitne pomoći. Mostarci su unatoč granatiranju u pojedinim kvartovima proslavljali Prvi maj. Tu su i tekstovi o dokumentu EZ o sukcesiji SFRJ, o borcima sa Zlatišta, informacija o stanju u sarajevskoj Mljekari… Pod naslovom „Poginulo 17 ljudi“ nalazi se tekst o neredima u Los Anđelesu. Među zanimljivostima je tekst o neobičnoj igrački koju je proizvela neka japanska tvornica igračaka za djecu. Na području općine Stari Grad postavljeni su bezbjedonosni punktovi namijenjih borbi protiv lopova. Građani Sarajeva se obavještavaju o poskupljenju gradskog prijevoza, a Zavod za transfuziologiju apeluje na građane da daju neophodnu krv. U bolnici Koševo je nestalo sanitetskog materijala. U rubrici o sportu saznajemo za uspjeh Sokolova na predolimpijskom turniru u Barceloni, a u tekstu pod naslovom „Plavima srebro“ govori se o uspjehu Jugoslavije na Olimpijadi slijepih šahista u Palma de Majorci. U vrhu stranice je rezultat finalne utakmice u košarci gdje je Partizan pobijedio Crvenu Zvezdu. Ni rubrika „Vodič kroz posao“ nije prazna, a objavljeno je nekoliko „malih oglasa“… „Mir na Kupreškoj visoravni?!“… Loše vijesti stižu iz Živinica koje su raketirane iz aviona „Mig 21“, a u Širokom Brijegu paklena noć u kojoj su građani bili izloženi vatri raketa tipa „Orkan“. Iz međunarodnog centra za mir poručuju „Posljedice genocida osjetit će generacije“… Pod naslovom „Izbjeglice u svom gradu“ saznajemo da se kod 17.000 izbjeglica u Sarajevu kao stalno mjesto boravka navodi Sarajevo. Objavljena je i „Kursna lista“, te TV program na 2. maj 1992.

Situacija koja se činila normalnom odjednom se počela pretvarati u potpunu suprotnost. Kao da se u samo jednom času sve promijenilo. Kao u bajci kad kočije postanu tikve. Jedino je dan i dalje bio lijep i sunčan.

Samo da bi se napisalo šta se tog dana događalo u Sarajevu trebale bi knjige i knjige…

Samo jedna od tih knjiga je ova koju sada čitate. To je kolekcija priča, zapisa i fotografija koji su inspirisani samo jednim danom opsade. Ona je, ako kao početak uzmemo 2. maj 1992. godine, trajala 1395 dana, tačnije do 26. februara 1996. Svaki od tih dana, imao je svoje priče.

Ideju za ovu knjigu dala je Zeničanka Sabina Šabić – Zlatar prepoznavši intenzitet emocija sa kojim su joj Sarajlije prepričavale ono što se dogodilo na taj dan. Cijeli projekt je pokrenut prije otprilike godinu dana i za to vrijeme skupljeno je preko 50 različitih priča. U vrijednost jedne ovakve knjige nimalo ne sumnjamo. Jednako tako znamo da je njena manjkavost u onih preostalih par stotina hiljada priča koje nismo dobili. Kao što ćete vidjeti, nisu samo oni koji su doživjeli 2. maj 1992. godine jedini čije zapise ovdje objavljujemo. Zaista ovu temu nismo željeli ograničiti bilo čime. Niti formom, niti time da li ste 2. maj 1992. doživjeli na vlastitoj koži, gledali ga na TV-u ili slušali o njemu od drugih…  U tom smislu spomenut ću i neke priče koje ovdje nećete naći, a koje sam imao priliku čuti radeći na pripremi ove knjige. To je priča prvoborca iz Drugog svjetskog rata koji 2. maja braniteljima grada daje muzeološki primjerak šmajsera korištenog u bici na Sutjesci. Jedna od tih priča je i ona o Sarajki koja se uopće ne sjeća 2. maja 1992. jer su se njeni roditelji tih dana nalazili u Foči. Briga za sudbinu roditelja učinila ju je potpuno ravnodušnom prema onome što se događalo njoj i oko nje… Tu je konačno i priča o jednom čovjeku u Splitu. Bio je to Sarajlija koji se tamo zatekao. Baš na 2. maj 1992. godine gledajući snimke koji su pristizali iz njegovog grada, od tuge prepuklo mu je srce. Nisu li to sevdalinke??? Baš zbog tog našeg Bosanca u Splitu posebno me obradovala pristigla priča Borisa Dežulovića koji inače tog drugog dana maja uopće nije bio u Sarajevu. Očigledno je da se tih dana na različite načine moglo biti dijelom ovog grada. Niko, u bilo kome dijelu svijeta, ko je imao priliku da putem televizije gleda slike koje su tih dana stizale iz olimpijskog Sarajeva jednostavno nije mogao ostati ravnodušnim. Znam da mnogi od onih koji su napisali svoje priče jednostavno nisu. Neki se jednostavno nisu nakanili. Neki su od pisanja priče odustali potpuno pogrešno smatrajući da nemaju šta napisati.

Neki su imali problema sa prisjećanjem iz potpuno razumljivih razloga poput izuzetnog fotografa Rikarda Larme kojeg mnogi pamte po impresivnim kolor fotografijama iz tog vremena. On piše: „Podsjetite me šta je to bilo 2. maja? Ja sam tih godina, kao i sada, bio na dnevnom deadline-u za sve vijesti pa me razumite. Meni je svaki dan bio 2. maj.“ Srećom, dobili smo jednu njegovu fotografiju iz tog perioda. Jedan drugi naš fotograf Damir Šagolj na poziv odgovara: „Nažalost, fotografije iz maja 92, 93, 94. i 95. nemam jer sam tih godina nosio prazan fotoaparat samo kao podsjećanje na bolju prošlost i želju da ću u njega jednom ušnjirati film i početi slikati…“

Neki dragi ljudi smatrali su da bi im povratak u ratne godine oduzeo neophodno vrijeme i energiju u borbi za bolju sadašnjost i budućnost, a Lajli Zaimović se nije iskristalizirala ideja nakon čega se pokušavala do detalja sjetiti tog 2. maja primijetivši kao da ima „neku nesvjesnu blokadu u glavi na takve dane i događaje…“ Neki, poput dragog nam Semezdina Mehmedinovića, Faruka Šabanovića, Senade Kreso ali i mnogih drugih nažalost jednostavno nisu stigli poslati svoje priče. Naravno da nam je žao zbog nedostatka bilo koje od tih napisanih, ali i nenapisanih priča. Sigurni smo da bi sve one bile zanimljive i dobre iz jednog jednostavnog razloga što svaka od njih ima neku vrijednost sama po sebi.  Ipak, za sve vas ostavili smo prostor u knjizi gdje sami možete dodati svoju priču.

Premišljali smo se, također, i o tome da li objaviti biografije autora, ali smo se na kraju odlučili da između njih ne potenciramo bilo kakvu razliku. Na kraju krajeva, sve su to prevashodno ljudske priče… Ipak, time smo ostali uskraćeni za mnoge zanimljive informacije. Priča o njima čini se da bi zahtijevala posebnu knjigu. Npr, skoro  polovica od autora je u narednim godinama opsade bila ranjena. Dr. Silva Rizvanbegović poginula je obavljajući svoj posao ubrzo nakon izvještaja koji je ostao zabilježen u TV Dnevniku koji donosimo u knjizi. Mnogi su uzeli učešće i u oružanoj odbrani zemlje poput Almira Imširevića, Darke Jelisića, Jasmina Viteškića, Saudina Bećirevića, Almira Kurta, Izudina Bajrovića, Zoke Ćatića, Ace Seksana, Ede Zubčevića i mnogih drugih. Zahvaljući fotografijama Milomira Kovačevića – Strašnog ostalo je pravo blago u smislu svjedočanstva o danima opsade. Neki od autora i autorica bili su doktori, neki su bili muzičari, neki vatrogasci, majke, a neki samo djeca… Sve skupa bili su dio onoga što je tih dana prepoznavano pod pojmom kulturni otpor agresiji. Neki su u Sarajevu dočekali kraj opsade, neki su ga napustili, neki su odlazili i vraćali se, a neki npr. uopće tog 2. maja 1992. godine nisu bili tu… Sve to navodim zbog toga jer želim naglasiti kako svi od autora zasigurno imaju ni neke svoje osobne datume, mimo 2. maja 1992. godine koje su upamtili po nečemu posebnom. U pogledu lektorskih intervencija u tekstovima odlučili smo se za vrlo liberalan pristup, te potpunu umjetničku slobodu. Nedim Zlatar se rukovodio mišljenjem profesora Midhata Riđanovića: „Ko je on da mene ispravlja???“ Tako je u najvećoj mogućoj mjeri poštovana sloboda jezika individue.

Cjelokupan projekt realiziran je kao dio programa Modul memorije, Međunarodnog teatarskog festivala MESS i U.G. Videoarhiv. Prijateljstvo je bio važan mehanizam u nastajanju ove knjige, a jedini problem je učešće tolikog broja ljudi da ih je gotovo nemoguće sve pobrojati. Stoga, svima vam se najtoplije zahvaljujemo, a posebno autorima koji su nam poslali svoje radove. Sam program Modul memorije pokrenut je po samom završetku opsade sa ciljem da odgovori na pitanja: Kako je usred Evrope moguć genocid, razaranje gradova, kulturnog i religijskog naslijeđa? Kako je moguće da istovremeno tako efikasno djeluju toliko brz tehnološki razvoj i destrukcija svega što stvara? Kako se odbraniti od toga? Kakav je efekt svega toga na umjetnost? Namjera do sada organiziranih programa bio je očuvati sjećanje na tragičnu prošlost, ali i prepoznati sve vrijednosti koje je taj period proizveo favorizirajući umjetnost kao sintezu etičkih i estetičkih normi. Nikada nije postojala dilema da je u pitanju kulturno naslijeđe koje se mora sačuvati kao posebna vrijednost i važan aspekt kreiranja jednog pozitivnog kulturološkog identiteta naše zemlje. Nikada se tu nije radilo o okrenutosti ka prošlosti. Naprotiv, naš pogled je usmjeren ka onome što se nazire u nekoj pretpostavljenoj budućnosti jedne zemlje u kojoj će se ponovo slaviti različitosti i sloboda svih građana kao najveći Božji blagoslov.

Ideju programa Modul memorije već godinama nastojimo profilirati u duhu vremena kada su kultura i umjetnost bili isključivo suštinska potreba, baš poput vode i hrane. Sjećamo se vremena kada su ljudi žrtvujući svoje živote odlazili u pozorišta, kina, na koncerte, izložbe… Sjećamo se vremena kada smo bili svjesniji potrebe o dobru i duhovnosti nego li smo to danas u ovo tranziciono doba, u vremenu užurbane prvobitne akumulacije kapitala gdje se čovjekove potrebe žele svesti isključivo na one materijalne. I to je bio jedan od razloga zašto smo se odlučili da ovoj knjizi damo i dodatni smisao. Naime, polovicu tiraža dajemo na raspolaganje organizaciji „Obrazovanje gradi BiH“.

… I ne zaboravite da kada jedan genocid počne da se zaboravlja, drugi počinje!!!

 

Nihad M. Kreševljaković 

Zatvori