Eichmann u Jeruzalemu: Tako su mi rekli moji savjetnici

Pravo je vrijeme za pričanje priča o banalnosti zla. Slažem se, svako je vrijeme pravo za pričanje priča o banalnosti zla. Tako je i predstava “Eichmann u Jeruzalemu” Zagrebačkog kazališta mladih, u rediteljskoj postavci Jerneja Lorencija, izvedena četvrte večeri 59. MESS-a, stigla u pravo vrijeme, iako za nju nema vremena koje nije pravo.

Bazirana na istoimenoj knjizi Hannah Arendt, ali i nizu drugih literarnih, filozofskih i filmskih djela koja tematiziraju holokaust (monumentalni dokumentarni film “Shoah” Claudea Lanzmanna iz 1985. godine bio je najinspirativniji ansamblu, pa mu je posvećen i najveći dio predstave) koncipirana je kao scenski esej koji, kao ćudljiv i svojevoljan odraz u zrcalu, komentariše Arendtine reportaže sa suđenja Eichmannu i ideju o banalnosti zla koju formira na tim sudskim procesima.

Zbog čega je naše vrijeme pravo za priču o banalnosti zla? U knjizi “Izvori totalitarizma” Hannah Arendt piše da sva objašnjenja antisemitizma kao da su nepromišljeno i vratolomno izvedena da bi prikrila problem koji tako ozbiljno ugrožava naše osjećanje proporcije i nadu u duševno zdravlje. “Jedno od ovih brzopletih objašnjenja je izjednačavanje antisemitizma sa neobuzdanim nacionalizmom i njegovim ksenofobičnim izlivima. Nažalost, činjenica je da je moderni antisemitizam proporcionalno rastao sa opadanjem tradicionalnog nacionalizma i da je dostigao svoj klimaks tačno u momentu kada se raspao evropski sistem nacionalnih država i njegov dragocijeni balans moći”, pisala je u uvodnom poglavlju “Antisemitizam kao uvreda zdravog razuma”. Naše vrijeme slično opisuje Bertrand Badie, francuski politički sociolog i specijalist za međunarodne odnose. Prema Badieovom mišljenju, sa završetkom hladnog rata svijet je izgubio podijeljenost na dva pola i zamijenio je jednopolarnim multicentričnim ustrojstvom, kao posljedicom ekonomske integrisanosti planete. Nacionalizmi nipošto nisu nestali, ali više nemaju državne okvire. Sada identiteti imaju infradržavne ili supradržavne referentne tačke, pa dolazi do novog raspirivanja etničkih nacionalizama čije su dimnezije transnacionalne. Nacizam, koji istinski prezire, prema mišljenju Hannah Arendt, uskost nacionalizma i provincijalizam nacionalnih država, u savremenom svijetu kako ga vidi Badie, bi lako mogao razviti svoje parole. Ne treba pri tome zaboraviti ni činjenicu da su se krajem 19. stoljeća, među prvima u svijetu, internacionalno udružile antisemitske partije.

Drugi razlog, ekstrahiran iz mnoštva sličnih, zbog kojeg je naše vrijeme pravo za pričanje priča o banalnosti zla je sam Adolf Eichmann – “apsolutni birokrata” u izvještajima Hannah Arendt. Eichmann lično nije imao ništa protiv Jevreja, samo je, prateći takt svojih ambicija i frustracija, želio savršeno odraditi posao koji mu je povjeren – poslati milione ljudi u smrt. Sposoban izražavati se jedino u klišejima, Eichmann nikad nije donosio odluke, a nečistu savjest bi imao samo da nije revno i marljivo izvršavao zapovijesti o Konačnom rješenju. Između banalnosti zla i zla banalnosti (karakteristične za naše vrijeme) mali je korak, dovoljno je da neko savjesno sluša naređenja i ispunjava birokratske obaveze, ne donoseći niti jednu vlastitu odluku.

Sam reditelj Jernej Lorenci, u intervju za hrvatski sedmičnik Novosti, kaže da njegova opsesija zlom traje otkad zna za sebe, te da mu je Hannah Arendt otvorila oči za nova pitanja koja nije do kraja osvijestio: “zlo nije izvan čovjeka, ono je, nažalost, u središtu onoga što mi jesmo. Od postavke da to veliko zlo zapravo jest ljudsko zlo krenuo sam prema pitanju kako takvu konstataciju prenijeti u kazalište”.
“Eichmann u Jeruzalemu” je glumačka predstava, osnovna drama odvija se između glumaca i reditelja koji ih je opteretio intelektualno i emotivno teškim materijalima i tjera ih da iznova i iznova probavaju. Takva koncepcija donokle je u skladu sa Lorencijevom idejom da je “čitav život jedna nedovršena proba, a premijera, odnosno trenutak kada mislimo da smo do nečega došli, smrt je i života i teatra”. Briljantni ansambl (Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić) stalno je na rubu između glumačke igre i pripreme za nju. Težak zadatak svakog od glumaca primorava da do kraja ostane konkretna ličnost, a da pritom predstavi nekoliko “fikcionalnih” likova. Riječ “fikcionalnih” mora pod navodnike, jer svi likovi koji se spominju u predstavi su konkretne historijske ličnosti, ali kada ih glumci estetskim sredstvima ožive u fikcionalnom polju teatra, oni su u tom trenutku proizvod umjetničke fikcije.

Kada je nedavno objašnjavala zašto je branila ustaški pozdrav “Za dom spremni”, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović kazala je: “Tako su mi rekli moji savjetnici”. Predstava “Eichmann u Jeruzalemu” pokazuje da je pitanje odgovornosti u politici (i ne samo u politici) ključno, i da poslije zločina pranje ruku nije moralni, nego higijenski čin. Lakih odgovora nema, a vlastita odgovornost ugrađena je u svaki odgovor. Osim toga, danas je mnogo Eichamanna, a Hannahe Arendt je teško naći.

Piše: Edin Salčinović



javne nabavke