Genetski predodređeni za slobodu

Predstavom „Otvoreni za sve“, rediteljke Constanze Marcas, produkcija Constanza Marcas, DorkyPark i Goethe Institut, otvoren je, (što i sam naslov simbolično nagovještava) 58. Internacionalni teatarski festival MESS.

Istražujući romske zajednice, njihove različite načine života, običaje, pjesme i plesne stilove, rediteljka nam donosi jedan poludokumentaristički prikaz, koji nam na zanimljiv i prijemčiv način govori o njima.

Na samom početku gledaoce dočekuje atmosfera romskog naselja, čijoj uvjerljivosti veoma doprinosi autentična scenografija (Tal Shacham). Auto sa simbolima i bojom Gucci robne marke iz kojega izlazi petnaestak glumaca, limena konstrukcija koja predstavlja „kuću“, a iz dovratka se vidi statua Majke Božije sa Isusom u rukama, kao i kostimi (Gilvan Coelho de Oliveira), suptilno i dozirano će se tokom predstave spajati sa ostalim scenskim elementima i doprinijeti dekonstrukciji doživljaja kiča i shvatanja kiča kao dio Slobode, razmišljajući u okvirima romske populacije.

Dok ulaze sjajni muzičari, već počinje pjesma Đelem Đelem, sa stihom „Romima su putevi otvoreni“. Pred nama se od, na početku, neobuzdane rulje, stvara jedna zajednica. Nesputana, svježa i prije svega živa – bez cenzure, ograničenja i društveno prihvatljivih normi u čijim kalupima mi ne samo da živimo, već se trudimo da živimo.

Taj apsolutno sinhronizovani, za oči današnjeg čovjeka, haos, prekida na rez strankinja – Kineskinja na proputovanju, sa mapom i koferom. Niz pitanja koje sukcesivno postavlja, jak su i upečatljiv uvod u predsrasude koje imamo.

„Bojiš li se vode?“ „Vi se rijetko perete?“ „Imate li vi pisani jezik?“ „Ne mijenjate odjeću?“ „Stalno se selite?“ „Spaljujete stvari?“ „Molite se punom mjesecu?“ „Koliko vas je? 100? 300? 500?“  „Pratite li ciganski kod?“ „Gledate li u karte?“ „Birate li glavnog ciganina?“

Činjenica da se ovakva pitanja mahom postavljaju Romima je rediteljka je uzela kao polazište za parodično-kritički odnos prema današnjoj sveprisutnoj u prvom redu snishodljivosti, pa onda diskriminaciji.

U zamke pozitivne diskriminacije u današnje vrijeme upada u najvećoj mjeri naš odnos i doživljaj Roma jer se mi trudimo da ih „spasimo“ od njih samih, od njihove kulture, njihovog stila života. Mi se trudimo da ih spasimo od slobode.

Kroz vizualno, muzički i koreografski uzbudljiva scenska rješenja, koja se smjenjuju sa dokumentarnim materijalom u vidu ličnih ispovijesti pojednca, rediteljka je napravila predstavu koja problematizuje savremena značenja specifičnosti diskriminacije prema Romima, predsrasude sa kojima se suočavaju na svakom koraku i prikazala nam prije svega da je taj sukob – naše civilizacije sa romskom zajednicom ustvari sudar dvaju Kultura, a nikako „naš pokušaj da „ih“ kultivišemo“.

Pjesma, igra, svađa, smijeh, tuča, ljubav, druženje, razgovor, muvanje, veze, odnosi, pravilima nesputano ponašanje, slobodno izražavanje emocija. Ono što mi danas nazivamo primitivizmom, a čijim odricanjem smo svi ušli u kategoriju koju Frojd naziva „Nelagodnost u kulturi“. Odbijanje robotizovanosti, istosti, kalupa i ograničenja su razlozi zbog kojih su Romi u konstantnoj poziciji „građana drugog reda“, neprihvaćeni i neprilagođeni.

Rediteljka dekonstruiše pojam Slobode koji smo mi maskirali tokom vjekova pod uticajem raznih društveno političkih dešavanja, ratova, osvajanja teritorija u najširem mogućem značenju, da smo zaboravili što znači sloboda u izvornom obliku i više je nikad ne možemo doseći, jer smo je se ustvari dobrovoljno odrekli. Zatvoreni smo u paradoksu – dok nam ona iskonski fali i neprestano joj težimo, usput sami sebi postavljamo granice i prepreke pod krinkom kulture i civilizovanog svijeta.

Površinska atmosfera kiča samo je vrh brijega ove višeznačne predstave. Ona je u isti mah prikaz surove stvarnosti romskih zajednica i odnosa prema Romima i tragična priča o nama i apsurdu naših predrasuda, koja otvara suštinsko pitanje – kuda se krećemo na nivou civilzacije? Prema čemu idemo?

Stela Mišković

Stela Mišković rođena je na Cetinju 1977. godine, gdje je i završila redovne i specijalističke studije na odsjeku za dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti. Za vrijeme studija bila je učesnica Sarajevo Talent Campusa u okviru SFF i nagrađena je kao najbolji student fakulteta Dramskih umjetnosti od stane Biroa za Naučnu, Obrazovnu, Kulturnu i Tehničku saradnju Crne Gore.

Radila kao dramaturškinja ,  asistentkinja dramaturgije I autorka dramatizacije, na predstavama: „Jaja“  Nick Upper, „Ribarske svađe“ Ana Vukotić , „Očevi su gradili“, „Peti Park“ i višestruko nagrađivana predstava „Čuvari tvog poštenja“ Boris Liješević, „Žene koje čiste“ Selma Spahić, „Povratak“  Mirko Radonjić „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ Diego de Brea, “Ženidba” Egon Savin, “O mševima I ljudima” Dino Mustafić  i drugim.

U okviru festivala Barski Ljetopis 2017 napisala je prvu dramatizaciju romana „Orkanski Visovi“ na Balkanu i bila dramaturg na istoimenoj predstavi u režiji Dore Ruždjak Podolski.

Scenaristkinja i koscenaristkinja je filmova „Anđeli i kamioni“ (Srđan Stanojević),  „Mali nindža“ (Milutin Darić), „High Art“ (Milana Jovanović), „Film u boji“ I Tv drama “Vjeridba” (Milutin Darić) i „Uteg“ (Zoran Pribičević), koji su prikazivani na festivalima na Balkanu.2016. godine je pobijedila na konkursu RTSa sa scenariom za dječiju emisiju “Sve(t) je bajka” koja je počela da se emituje marta 2017 na toj televiziji.



javne nabavke