Goli i sumnjičavi, u potrazi za animalnim u nama

Kritika predstave DEVETA, Via Negativa, Ljubljana, Slovenija

Sarajevski ratni teatar SARTR, 29.9.2018.

Performans Deveta ljubljanskog kolektiva Via Negativa bio je druga predstava prve noći 58. MESS festivala. U Devetoj petero glumaca i glumica istražuju što je to animalno ostalo u čovjeku, te šta ga to razlikuje od njegovih životinjskih rođaka. Da li je civilizacijski napredak čovjeka konačno natjerao da pobijedi ono animalno u sebi, ili je nakon velikog iskoraka čovjek tek ostao ogoljena, prestrašena i sumnjičava zvijer?

Muzička podloga, ali i aspekt koji svojom naglašenosti (ponekad i iznad jačine podnošljivisti zvuka) diktira ritam cijele predstave, jeste Deveta simfonija Ludwiga van Bethoweena. Jedna od najpoznatijih kompozicija u istoriji, čiji je četvrti stavak proglašen himnom Evropske Unije, kao jedno od najvećih umjetničkih dostignuća zapadne civilizacije, zapravo postaje kotač koji pokreće i ukroćuje petero performera na sceni. Tako je i performans podjeljen na četiri dijela, koliko Deveta simfonija ima stavaka.

Na početku prvog dijela predstave nazvanog Ethos, Loup Abramovici, Grega Zorc, Jaka Lah, Anita Wach i Magdalena Tuka na scenu ulaze gotovo neutralno, sa velikim torbama i u privatnoj odjeći, koju će uskoro jednim drugima svući. Oni predstavljaju jedni druge publici kao rasne konje na utrkama, sa imenima naših praiskonskih težnji: Sloboda, Nada, Druga Šansa, Sreća i Duh(ovnost).

U drugom dijelu, nazvanom Logos, glumci i glumice, popraćeni video-animacijom iza njih, izgovaraju po abecedi gotovo sve riječi sa sufiksom -izam. Sve političke ideje, umjetnički pravci, naučne doktrine,  filozofske struje i religijske dogme, stavljene su u isti koš. Vještim pokretima glumaca koji jedni druge bacaju na proscenij izgovarajući riječi poput parola, a zapravo pokazujući kako je svaki od tih pravaca, doktrina i smjerova u razvoju ljudske misli donio samo nove žrtve, sve nalik jedne na druge, autori ne samo da izjednačavaju međusobno suprotne političko-društvene doktrine (npr. fašizam i socijalizam, komunizam i kapitalizam), već sa njima porede krajnje bezopasne umjetničke pravce (formalizam, realizam, naturalizam), te životne stilove (vegetarijanstvo – eng. vegetarianism). Ipak, pojmovi na “i”: industrijalizam, instrumentalizam, intelektualizam, te internacionalizam, dobili su posebno mjesto u nabrajanju, sve sa svojim definicijama, jer oni najkristalnije predstavljaju suštinu i stremljenja modernog društva.

U Pathosu, trećem dijelu predstave, u kojem muzička napetost raste dok idemo ka Odi radosti, velikom finalu Devete simfonije. Petero glumaca sjedi na stolicama te u ritmu muzike veselo kaska u budućnost, da bi se potpuno umirili na mjestu, zauzeli svečano-zvaničnu pozu, te opet ušli u pokret poneseni muzikom. Ipak, možda i najzanimljiviji prizor performansa dolazi na prelomu između trećeg i četvrtog dijela, kada se pet aktera, međusobo vezanih nogu, poput divovske životinje diže sa svog mjesta, s čajnikom i šoljicom, te stisnutim rukama bez palčeva, poput kopita, sipa čaj. Upravo u ovoj slici najbolje vidimo ukroćeni animalni duh koji vapi za oslobođenjem koje neće doći ni u u četvrtom dijelu nazvanom Equus. Glumci sa maskama u obliku konjskih glava zapomažu, te maske poput skinute kože ostavljaju po sceni, dok se presvlače u svečanu odjeću civilizovanih Evropljana.

Glumci i glumice tijekom cijelog performansa pokazuju izuzetnu promišljenost, te fokusiranost, pogotovo u statičnim slikama-prelazima, održavajući pažnju publike, te povećavajući napetost minimalnim pokretima i gestama. Ipak, sama postavka predstave je isuviše formalna i didaktična, na trenutke i prepotentna, zaglušena jakom muzikom i svjetlosnim prelazima, izgovaranjem velikih riječi i pravljenjem velikih pokreta, a bez jasne vizije koju bismo sa sobom po završetku trebali ponijeti.

Bojana Vidosavljević

Bojana Vidosavljević (Sarajevo, 1987.). diplomirala na Akademiju scenskih umjetnosti, Odsjek za dramaturgiju. Radi kao asistentica na predmetima iz oblasti Scenarij na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Unutar teatarskog profesionalnog angažmana potpisuje dramaturgiju i režiju predstave «Čorba od kanarinca» (ASU Sarajevo, BNP Zenica), dramaturginja je i koautorica dramatizacije za predstavu «Tajna džema od malina» (SARTR, režija Selma Spahić), dramaturginja predstave «Skupština» (NP Sarajevo, Kamerni teatar 55, SARTR, režija Selma Spahić), dramaturginja i koautorica teksta za predstavu «Kokoš» (MESS, režija Selma Spahić), dramaturginja predstave «What is Europe» (MESS, režija Andraš Urban), koautorica dramatizacije za predstavu «Moja fabrika» (BNP Zenica, režija Selma Spahić), te autorica dramatizacije i dramaturginja predstave «Vrli novi svijet» (Pozorište mladih Sarajevo, režija Dino Mustafić). Dobitnica specijalnog priznanja žirija za dramatizaciju na 53. MESS Festivalu, te nagrade za najbolju dramatizaciju na 13. Festivalu bh. drame za predstavu «Tajna džema od malina», te nagrade za najbolju dramatizaciju na 16. Festivalu bh. drame za predstavu «Moja fabrika».



javne nabavke