Groznica

Šestog i sedmog dana 58. Internacionalnog teatarskog festivala MESS sarajevska publika imala je priliku vidjeti i učestvovati u performansu Groznica, rađenom u produkciji njujorške trupe 600 Highwaymen. Osnivači ove trupe, koji potpisuju i autorstvo te režiju ovog performansa su Abigail Browde i Michael Silverstone, u saradnji sa Brandonom Wolcottom, Emilom Abramyanom i Ericom Southernom. U performansu, zajedno sa publikom, te pomenutim Browde i Silverstoneom, nastupaju i Nile Harris, Tommer Peterson i Ita Segev.

U programskoj knjižici Festivala možemo pročitati da je Groznica djelo koje testira granice individualnih i kolektivnih odgovornosti i naše spremnosti da budemo prisutni jedni za druge. Interakcija s publikom je ostvarena od samog početka, kada performeri, stiješnjeni zajedno s njom u krugu stolica, izvode jednog po jednog gledatelja, dajući im male uloge u svojoj priči. Oni traže da zamislimo jedan grad, a u tom gradu jednu neobično lijepu djevojku imena Marianne, koja se te večeri, nakon zabave priređene u svom stanu, osjetila usamljeno. Od gledatelja i gledateljica se traže jednostavni zadaci, uglavnom da svojom pojavom jednostavno naglase prisutnost neke od osoba koje su došle na zabavu. Od njih se ne traži da govore, niti da otkrivaju išta personalno o sebi. Od svih nas se uglavnom očekuje prisustvo.

Drugi dio performansa napušta priču o Marianne, a u centar zbivanja stavlja Tommera Petersona, najstarijeg performera, koji traži da nego stane pored njega. Kada određeni gledatelji i gledateljice, svojevoljno ustanu i stanu pored njega, on pada, dok ga oni pokušavaju uhvatiti. Koliko god se trudili, pa čak i onda kada najjači gledatelj ili gledateljica pokušaju da ga uhvate, Petersonovo tijelo će pasti. Kada padne, on će zatražiti da ga se preokrene na zemlji, da mu se isprave ruke, te da ga se ostavi na miru. Kada ponovo ustane, opet će ponoviti isto. I tako nekoliko puta. I oni koji su na početku bili najagilniji da mu priteknu u pomoć, s vremenom će se sve teže odlučivati da ustanu sa svojih mjesta. U trećem dijelu, u kojem performans uglavnom vode  Ita Segev i Nile Harris, gledaoci i gledateljice se prozivaju kako bi sa performerima i performatoricama podijelili nešto ličnije momente, u kojima se akcenat stavlja na tijelo i blizinu drugog bića, sličnog nama, koje stoji tu, nasuprot ili pored nas. Ovo je dodatno potencirano pitanjima koja nam se postavljaju: “Koje je tvoje prvo sjećanje?”, “Sjećaš li se sebe kao djeteta?”, “Da li to dijete u tebi i dalje postoji?”… Na ova pitanja se ne traže odgovori, a kako ne postoji prostor da bi se ti odgovori dali, ne postoji ni mogućnost da tako postavljena situacija stvarno i postane trenutak bliskosti između dvoje ili više stranaca.

Upravo to bježanje od produbljivanja bliskosti odmah nakon inicirane tačke upoznavanja / prepoznavanja, a na kojem ovaj performans insistira, je upravo i glavna slabost samog koncepta. Dubinu je nemoguće uspostaviti nakon osvještenja, brzo se prelazi na sljedeću stvar i sljedeću situaciju. Performeri i performatorice prema publicu imaju apsolutno ljubazan, ali i rezerviran stav, pa su tako često i jako kruti u svojim instrukcijama, što ponekad izaziva blagu zbunjenost. Performeri se rigodno drže svog koncepta i pod svaku cijenu teže da se u njega vrate, čak i kada se, što je za predstave koje zahtjevaju interakciju logično, ako ne i poželjno, dogode nepredviđene situacije. Gledaoci koji su odbili učestvovanje u interakciji su jednostavno izignorirani. S druge strane, na prvom igranju u Sarajevu jedan od gledalaca bio je u kolicima. U performansu u kojem se od gledatelja i gledateljica traži da često ustaju, hodaju i sjedaju, on je ostao zanemaren, umjesto da se i njega na neki način pokušalo uvući u priču.

Na kraju krajeva, ovo je performans unutar kojeg se teži uspostaviti osviještenost prisustva drugog bića među strancima. Potpisnica ovih redova imala je tu (ne)sreću da je poznavala, ako ne blisko, onda iz viđenja, pretežnu većinu ostalih gledaoca i gledateljki. Oni koji su otišli na druge izvedbe, sa Groznice su se vratili sa znatno toplijim iskustvom i osjećanjem, dok je moje ostalo mlako. U svakom slučaju, Groznica je tu da nam ukaže na jednu važnu stvar: u gotovo svakom trenutku, bilo da smo u kafiću, teatru ili tramvaju, okruženi smo onima drugima, koji su slični nama. Njihovo prisustvo nam je potrebno koliko i njima naše. Živimo jedni pored drugih, ali i jedni sa drugima, te jedni od drugih, nama sličnih, zavisimo.

Bojana Vidosavljević



javne nabavke