Humane poruke i nejasni znakovi

Predstava “Besmrtnost” reditelja Nime Dehghana, nastala u produkciji Experiment Theater Groupa iz Irana, izvedena je u Pozorištu mladih Sarajevo šeste večeri 58. MESS-a. “Besmrtnost” završava sa tri pitanja ispisana na videozidu: “Znate li koliko izbjeglica umire na putu u Evropu?”, “Znate li koliko ih je umrlo dok ste vi gledali ovu predstavu?” i “Znate li koliko je djece umrlo na migrantskoj ruti?”. Zbog čega je poenta četrdesetominutnog performansa morala biti gledaocima izravno ispisana?
Predstava “Besmrtnost” najavljena je kao priča o čovjeku umornom od običnog životnog stila i rata koji se vodi u njegovoj domovini. On sanja o putovanju. Potom emigrira u svoju zemlju snova. Ali, na putu se suočava s preprekama…
Kombinirajući zvuk, video i pantomimu (jako zanimljiva igra Farzina Saboonija) predstava “Besmrtnost” zapravo govori o barijerama (prirodnim, društvenim i političkim), koje migranti sa Bliskog istoka moraju prevladati na svom “putu u slobodu”. Junak predstave na početku je zatočen u besmislenoj egzistencijalnoj situaciji, što se, kroz igru pantomime, predočava opetovanjem jednostavnih radnji. Odluka da otputuje uključuje kameru. Od tog časa gledaoc vidi junaka i na videozidu. Iz ptičije perspektive. Junak su ukazuje u fantastičnom svijetu koji funkcionira po logici animiranog filma. Poput kojota iz crtića “Ptica trkačice”, kakav god plan smislio, junak predstave “Besmrtost” iz epizode u epizodu ne uspijeva ući u EU.
Dvije perspektive iz kojih gledamo junaka oslikavaju proturječnost između dva predstavljena svijeta. Dok se Farzin Sabooni na pozornici koprca uhvaćen u mrežu besmislene svakodnevnice, na videozidu se odvija niz njegovih putovanja, koja skončavaju kao noćne more. Moglo bi se reći da je junak predstave zarobljen u proturječu između besmislene stvarnosti i fantaziranja o putovanju koje bi ga moglo osloboditi, samo da oni koji putuju prečesto ne umiru.
Sve to, međutim, nije dovoljno jasno artikulisano, a nejasna artikulacija je i razlog zbog kojeg je poenta na kraju predstave ispisana na videozidu. Velika je mogućnost da se sa tri pitanja navedena na početku, da mu nisu bila direktno postavljana, gledaoc ne bi sam suočio (iako je, vjerovatno, i prije predstave bio svjestan da ljudi umiru na “migrantskoj ruti”). Bez tri pitanja bismo, naprimjer, uz malo cinizma mogli zaključiti da je pred nama kukavica koja se boji krenuti prema Evropi. Tri pitanja postavljena na kraju doslovno upisuju smisao u predstavu.
Ako bismo govorili o teatru kao o sistemu znakova, za predstavu “Besmrtnost” mogli bismo reći da je, u širem smislu riječi, hermetična. Dakle, semantika tog sistema znakova je teško razumljiva. Otkako se jezik, sa sasvim banalnim otkrićem da je jezički znak proizvoljan, prestao bezrezervno smatrati medijem komunikacije, on se iz prenosnog sredstva preobrazio u samosvojan predmet. Gust i slojevit medij, jezik je kadar ne samo da odrazi, već i da korjenito preobrazi stvarnost. Jezik saopštava, ali sa druge strane, on i stvara ono što saopštava. Njegova svojstva nisu nužno istovjetna sa svojstvima spoljašnjeg svijeta koji naizgled opisuje. Filozof Paul Grice definisao je komunikaciju kao slušaočevo prepoznavanje govornikove namjere. Komunikacija je jedan napor saradnje, i mora se, kao takva, povinovati izvjesnim utvrđenim pravilima i načelima konverzacije. Kada počne nabrajati ta pravila i načela, Grice zvuči kao komičar koji pretjeruje sa ironijom. Tu komediju donekle uspijeva ublažiti Iris Murdroch, koja kaže da jezik kao egzaktna komunikacija izgleda mogućno jedino u krugu onoga što je ljudima zajedničko.
Ako se, uz želju da se prenese poruka, ne vodi računa o konvencionalnosti sredstava kojim se to čini, postoji opasnost da se smisao poruke iskrivi ili banalizuje. Tako je i sa predstavom “Besmrtnost”, koja nas nakon dosta banalnih četrdeset minuta igre, pita zašto smo došli u pozorište.

EDIN SALČINOVIĆ



javne nabavke