„Imitacija života“ I svijet se okrenuo naopačke

Imitation of Life / Trafó; Proton Theate: autorica: Kata Wéber; režija: Kornél Mundruczó; scenografija: Márton Ágh; kostimografija: Márton Ágh, Melinda Domán; dramaturgija: Soma Boronkay; igraju: Lili Monori, Roland Rába, Annamária Láng, Zsombor Jéger, Dáriusz Kozma

Pedeset i deveto izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS, otvorila je predstava Imitacija života, mađarskog filmskog i teatarskog režisera Kornéla Mundrucza, koja je svojom angažovanošću, autorskom spektakularnošću, neobičnom teatarskom formom, ali i direktnom utemeljenošću u stvarnosti i aktuelnim društvenim temama kao što su rasizam i siromaštvo u Mađarskoj, do temelja uzdrmala zidove Narodnog pozorišta u Sarajevu, pomjerivši za koji centimetar i publiku, uljuljkanu ljetnom pozorišnom pauzom. Međutim, osim u naravno, metaforičkom smislu, predstava Imitacija života je to uradila i doslovno, okrenuvši kreirani i izgrađeni svijet na sceni naopačke, za 360 stepeni, nakon čega je sve samo naizgled ostalo isto, ali ništa, zapravo, nije. Niti za likove, niti za publiku.

Dakle, na osnovu novinarske priče o ubistvu mladića romske nacionalnosti u Mađarskoj i to u javnom gradskom prijevozu, mađarski autor sanjarskog i iluzionističkog realizma, KornélMundruczó, stvara uznemirujuće i snažno teatarsko djelo o pitanju identiteta, banalnosti ljudskog života, apsolutnom odsustvu empatije, nemogućnosti komuniciranja bez tehnoloških posrednika, dezorjentisanom svijetu koji se besciljno vrti ukrug, te koji, ne mareći za malog čovjeka, preokreće i ruši njegove teško izgrađene snove.

Predstavu otvara potresni dokumentaristički amaterski intervju snimljen u krupnom planu koji je projektovan na širokom platnu preko cijele scene, u kojem oronulo i bolesno lice gospođe Lőrincz Ruszó (Lili Monori) odgovara na pitanja muškarca iza kamere, a za kojeg se uskoro saznaje da je beskompromisni „izvršitelj“ firme za izdavanje stanova „Liquid“ Mihály Sudár(Roland Ráb), zadužen za njenu deložaciju iz stana. Pokušavajući ustanoviti njen identitet kako bi deložacija mogla biti sprovedena, a navodeći višemjesečno neplaćanje računa kao razlog za njeno „izbacijavnje na ulicu“, Sudár poput prekaljenog novinara ili čak režisera, do te mjere isprovocira gospođu Ruszó, da se jedna pravna formalnost pretvori u teško gledljivupotresnu ličnu ispovijest. Naime, umjesto imena i prezimena, odnosno zakonske potvrde identiteta, Sudár dobija detaljan opis teškog života jedne romske porodice u Mađarskoj, za koji se po pravilu vežu smrt, bijeg i mržnja. Kako se prisustvo Sudára u razgovoru postepeno smanjuje, tako Ruszó ulazi sve dublje u tragičnost svoje sudbine, dok na koncu ne stigne do svoga sina Istvána (Zsombor Jéger), koji je zbog svađe sa ocem pobjegao od kuće i kojeg ona sada čeka da se vrati. Nakon polusatnog monologa koji, što svojim sadržajem, što samim trajanjem uznemirio publiku, a i samu Lőrincz koja narušenog zdrastvenog stanja odlazi ispred kamere, platno se podiže, a sa one strane stvarnosti se otkriva cijeli prostor njihovog razgovora – zapušteni, siromašni stan, zaokružen u kocku i uronjen u tamnu pozadinu, odvojenu od prednjeg dijela scene. Dok Sudár podgrijava hranu u mikrovalnoj, Lőrincz gubi svijest i pada na pod dnevnog boravka. Po okončanju agresivnog i emotivnog intervjua, komunikacija između dvoje sagovornika se nastavlja u isprekidanom, šturom, hladnom obliku, što jeste autorovo ukazivanje na nemogućnost ljudske komunikacije licem u lice, bez posredstva tehnologije. Nasuprot ovome, Sudárovo mobilno dopisivanje sa kolegom, se odvija bez ikakvih problema te je čak ispunjeno mnoštvom duhovitih, slikovitih, iskrenih replika, koje su gledateljima prezentovane na krupnim ekranima ispred scene prizora. Tada se, ipak, rađa nešto što ukazuje na suosjećajnost, koja osim pozivanja hitne pomoći od strane čovjeka koji je zadužen za deložaciju, postaje stvarnija u trenutku kada Sudár podiže nepokretnu Lőrincz sa poda i smješta je na kauč.

Izvršitelj napušta stan i na trenutak, ali samo na trenutak, se stvara dojam da će nesretna žena sačuvati svoj dom, ali prije svoga odlaska on pali gramofon i sugestivna pjesma Nine Simone, „Feeling Good“, najavljuje „novu zoru, novi dan, novi život“. Da je epizoda sa „ludom i bolesnom Romkinjom“ završena te da će njenu priču nastaviti novi lik, režiser potvrđuje sa sablasnim filmskim kadrovima prezentovanim na dimu umjesto platna, koji nalikuju isječcima iz Mundruczóve čisto naturalističke filmske faze, sa nagim tijelima, dijaloškim sukobima sa nasilnim epilozima, bježanjem ispred kamere, a u kojima se jedva nazire susret majke i sina koji je u intervju prešućen. Ovi kadrovi/duhovi „teškog života odbjeglog sina koji živi u hotelu i koji za život zarađuje baveći se prostitucijom, jesu, zapravo, maglovita sjećanja na postojanje jednog odnosa, a koja mogu biti sačuvana jedino u stilizovanim filmskim kadrovima.  „Novi dan“ najavljuje snažna grmljavina te zvuk tmurne i prijeteće atmosferske muzike Aschera Goldschmidta, a zatim otpočinje spektakularna „intermisija“ od nekoliko minuta, u kojoj se stan u kojem su do prije samo nekoliko trenutaka boravili ljudi, usporeno zaokreće i postepeno pretvara u gomilu bezvrijednog smeća, zahvaljujući krajnje inovativnom i rijetko viđenom scenografskom podvigu Mártona Ágha. Iako sam „zaokret“ nalikuje svojevrsnoj kretnji unutar svemirskog broda, naglo padanje stvari, pomjeranje kuhinjskih uređaja, otvaranje ladica, lomljava stolova i stolica, dokazuje postojanje gravitacije i potvrđuje da je publika još uvijek na Zemlji. Šta je prouzrokovalo potres? Historijske, društvene, političke ili pak prirodne promjene iz „vanjskog svijeta“, ili je jednostavno Zemlja nastavila svoju nezaustavljivu rotaciju, koju najdirektnije osjete oni najmanje zaštićeni.

Poznat po svome filmskom opusu u kojem spaja aktuelnu stvarnost svoje zemlje, odnosno dokumentarizam, sa fantazijom, naučnom-fantastikom, pa i hororom, Mundruczó ni u ovome teatarskom ostvarenju ne razdvaja svijet filma i svijet teatra, već ih dodatno isprepliće sa miješanjem različitih žanrova, rodova, medija. Ipak, on sve vrijeme ostaje utemeljen u i konkretnom društvenom prostoru i trenutku, te npr. kreira duhovitu kritiku društva ili preciznije zdravstvenog sistema u Mađarskoj, čijoj Hitnoj pomoći je potrebno punih 76 minuta da stignu na intervenciju, a čiji operater kaže: „Ako bismo prihvatali slučaj kao što je ovaj, davno bi istrijebili mađarski narod“.

U novonastaloj stambenoj ruševini, novi život otpočinje za Veroniku Fenyvesi (Annamária Láng), koja se pri useljenju, jednako kao i gospođa Ruszó prije selidbe, mora suočiti sa lukavim Mihályom Sudárom. Ipak, za razliku od jedne Romkinje koja uprkos svojoj borbenosti, nije u stanju da „prevari“ državu, Veronika to uspjeva zahvaljujući snažnijem pripadanju društvenoj zajednici te boljem poznavanju njenog „pravnog“ zakonika sa svim njegovim rupama. Nakon što izvršitelj ode vjerujući u istinitost Veronikinog iskaza u kojem je ustvrđeno da će živjeti sama i da neće pušiti, ona pali cigaretu i otvara vrata svome maloljetnom sinu kojeg igra Dáriusz Kozma.

Ispočetka je jasno da u njihovom odnosu nešto ne štima, s obzirom da isti nalikuje onome između nje i izvršitelja, a da dječak u komunikaciji sa njom ne progovori niti jednu jedinu riječ (osim negodovanja kada mu oduzme mobitel) što svakako ukazuje na očigledno dugogodišnju međusobnu otuđenost između majke i sina, koju će se teško popraviti u gomili smeća bez hrane i vode.

Dok je publika (uključujući i autora ove kritike) odlučno posvetila svoju pažnju iščekivanju ponovno nečeg tako spektakularnog kao što je „zaokret“ sobe, idejno zaokruživanje djela režiser prezentuje u posljednjem prizoru predstave, kada se prošlost i sadašnjost sjedinjuju u tom postapokaliptičkom, gotičkom, magičnom, ali opet jasno dokumentarističkom prostoru sobe. Duh romskog sina iz sablasnih kadrova iz prošlosti, prelazi u sadašnjost te ulazi u stan i susreće se sa Veronikinim sinom koji mu prenosi da je Lőrincz preminula. On dobija svoju tjelesnost, ali ponovno posredstvom kamere (jer manjine ne postoje izvan medija), koja, zatim, zumira njegovo lice, dok u rukama drži samurajski mač. To je isto ono lice njegove majke, s kojim je predstava počela, a koje sada, sa telopom u kojem je opisan događaj iz 2005. godine kada je mladić romske pripadnosti, u Budimpešti napadnut samurajskim mačem i teško povrijeđen, a koji je uprkos navodima o rasističkim motivima napada, okončan policijskim izvještajem u kojem je oktriveno kako je i napadač također bio Rom, Mundruczóokončava ovaj teatraski krug imitacije života od 360 stepeni. Njegova „imitacija života“ nije doslovno imitiranje već, zapravo, stvaranje svega onoga što postoji izvan navedenog novinskog članka, jednako kao što je i rasizam morao biti stvoren od temelja, a čija cjelokupna historija stane u jednu malu, oronulu garsonjeru, u kojoj umjetno hrane, stanari svakodnevno i predano konzumiraju oholost, škrtost, srditost, pohlepu, licemjerje…

Piše: Mirza Skenderagić



javne nabavke