“IMITACIJA ŽIVOTA”: Kada scenografija progovori

Kornel Mundruczó, majstorski filmski i teatarski režiser i njegov Proton Theatre iz Budimpešte u subotu 28.9.2019. godine u Sarajevu su otvorili 59. izdanje internacionalnog teatarskog festivala MESS predstavom dojmljivog imena “Imitacija života”. Iskustvo gledanja jedne predstave koja vješto kombinira spektakularnost sa svedenosti, zasigurno, nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Na samome početku, sala Narodnog pozorišta je osvijetljena dugo, čini se predugo. Da li je u pitanju tehnička greška, ne mogu reći, ali u svakom slučaju djelovalo je kao savršen uvod u ono što je uslijedilo. Scena je naizgled gotovo prazna. Na platnu ispred nas je video projekcija: snimka razgovora sa gospođom Lörincz Ruszó (Lili Monori). Čuje se glas u trenutku nevidljivog Mihályja Sudára (Roland Rába), koji u ime firme za izdavanje stanova “Liquid” pokušava identifikovati gospođu Ruszó kako bi pravne potrebe za njenu evikciju bile zadovoljene. Razlog tome je činjenica da režije za stan nisu plaćene već duže vrijeme.   Natezanje između Mihályja Sudára i Lörincz Ruszó djeluje komično i teško mu je dati neku posebnu dubinu sve do trenutka kada će ona ispričati stvarni razlog nužnosti njenog ostanka u stanu iz kojeg je sada protjeruju. Biti Rom u Mađarskom društvu, predstava poručuje, nije lako. Od načina na koji se domogla stana do posljedica utjecaja tog društva na njenog sina Istvána (Zsombor Jéger), koji je jako mlad pobjegao od kuće nakon što ga je njegov vlastiti otac nazvao “Ciganom”; priča koju Lörincz Ruszó iznosi u svome približno polusatnom monologu govori o jednoj velikoj nepravdi protiv koje se sada ona još jednom mora boriti. Kada, uznemirena, više ne može govoriti, platno na kojem smo gledali snimak se podiže da bi otkrilo, kao iz ničega, nešto što se u savremenom teatru uveliko izbjegava: potpuno naturalistički postavljenu scenu (Scenografija: Márton Ágh). Sve je tu, počevši od kauča, radne površine kuhinje i sudopera, velikih prozora u pozadini kroz koje prodire svjetlost, stola (tačnije stolova), pa sve do bijele tehnike, knjiga na polici i sitnih predmeta koje je čak teško razaznati ako sjedite daleko u auditoriju. Stan o kojem smo do sada samo slušali, s obzirom da u kadar snimka nije ulazilo gotovo ništa osim Lörinczinog lica, sada je pred našim očima. Mihály Sudár sjedi sa svojom kamerom nasuprot Lörincz Ruszó. U nastavku će se ispreplitati niz realnih ali duhovitih prizora sa strašnim slikama nepravedne realnosti. Kada Mihály Sudár pozove hitnu pomoć da dođe po Lörincz koja je izgubila svijest, dobija apsurdno vrijeme čekanja na vozilo od 76 minuta, ali i zastrašujući komentar operatera: “Kada bismo pomagali slučajevima kao što je ovaj [misli se na Rome], Mađari bi iščeznuli”. I nakon što Mihály i Lörincz, koja je sada navodno u bolnici, napuste stan, čitava scena se u svoj njenoj masivnosti vertikalno okreće za 360 stepeni. I to okretanje traje, popraćeno tmurnim dubokim tonovima muzike Aschera Goldschmidta. Stolice, stolovi, knjige, jastuci i svi ostali predmeti nepredvidljivo padaju posvuda. Neki od njih se lome i proizvode glasnu buku. A primijetit ćemo da i naturalistički mišljena scenografija odlazi na viši nivo, s obzirom da su i ormarići ispunjeni raznoraznim predmetima koji sada ispadaju iz njih i razbijaju se.Shvatamo da bivamo svjedoci jedne istinske imitacije života, života koji je pun sitnica koje neupućenima ne znače ništa, ali njihovi vlasnici za njih vezuju priče poput one koju smo čuli na samom početku. Fascinantno je, uznemirujuće i zastrašujuće dugo drži pažnju posmatranje prazne scene gdje se, pod utjecajem sile gravitacije jedan život, i to onaj sa kojim smo se u uvodu upoznali, pretvara u gomilu smeća, bezvrijednog i neupotrebljivog otpada. Nisam siguran postoji li bolji način da se predstavi nepravednost jednog društva prema pojedincima nego kroz jedno bukvalno uništavanje njihovog doma. Nakon ove prikaza uništenja, u stan dolaze novi stanari sa svojim problemima, Veronika Fenyvesi (Annamária Láng) i, potajno, njen sin (Dáriusz Kozma) koji u neredu koji je ostao iza prethodne stanarke pokušavaju uspostaviti novi život, također se boreći sa iritantnim predstavnikom firme “Liquid”, ali i svojim privatnim problemima, koji nisu isti kao oni sa kojima se prethodna stanarka borila, ali jesu borba za preživljavanjem pod svaku cijenu.

“Imitacija života” dokaz je da Mundruczu nije potrebna naročito kompleksna fabula da bi se iskvarenost jednog društva iznijela na scenu. Ovu predstavu teško da možemo nazvati i raskrinkavanjem jer je jedina krinka koja je podignuta onaj teatarski, ali u ovom slučaju čak i bukvalni četvrti zid u vidu platna na kojem smo u početku gledali projekciju. “Imitacija života” nije ni priča o licemjerju, ni skrivenom rasizmu, jer, čini se, da se rasizam u društvu u kojem likovi žive ni ne skriva, a svjedoci smo da se situacija mnogo ne razlikuje ni kod nas. Mundruczó nam očigledno poručuje da se trebamo zabrinuti jer njegova predstava,zaista,jeste refleksija života. I svi ostali elementi idu u prilog toj ideji. Impresivna svedena igra glumica i glumaca, lišena teatralnosti, bliža filmu nego pozorištu uvelikonalikuje svakodnevnici. Na početku pojedine replike nisu čak bile ni titlovane, jer su jednostavno toliko, očigledno namjerno, neispravno i tiho izgovorene da ih vjerovatno ni poznavaoci mađarskog jezika ne bi lako razumjeli i kao takve uspostavljaju vezu sa svakodnevnim govorom i životom van scene uopće. Ranije pomenuti četvrti zid nikada nije, što se glumačke igre tiče, srušen, što je u ovoj predstavi u potpunosti opravdano. Na isto nas upućuje i igra sa idejom dokumentarizma u teatru. Video projekcije i korištenje mnoštva različitih medija u pozorištu današnjice nisu rijetka pojava. Upotreba videa, barem na početku ove predstave, bez sumnje je utemeljena, višeznačna i praktično-funkcionalna. Oni koji ne poznaju glumicu Roland Rába mogli bi pomisliti da je razgovor kojem svjedočimo dokumentarni materijal, stvarni intervju sa osobom koja pripovijeda o svome životu, što ne bi bio ni prvi ni zadnji put da se sa takvim rješenjem susrećemo u teatru. I upravo je taj prividni dokumentarizam jasan,  ali nenametljiv ključ posmatranja scena koje slijede u nastavku. I dok je sve što se igra u okviru postavljene scene igrano u potpunom realizmu, režiser nas podsjeća da smo u pozorištu,dajući nam uvid u poruke koje Mihály razmjenjuje sa svojim kolegama na ekranima sa strana scene, gotovo neprestano koristeći muziku i usmjeravajući nam pažnju na pojedine simbole koristeći svjetlost. Zahvaljujući svemu ovome, imamo utisak da promatramo stvarne ljude bačene u neku prokletu kuću za lutke gdje su osuđeni da u prostoru u kojem se nalaze u kakvom god da je stanju žive svoje živote. Nije li to svijet na mikro-planu?

Međutim, i ovaj koncept koji uveliko komunicira sa publikom, ostavljajući nas sa mučnim osjećajem nelagode i izgubljenosti ima elemente koji ne funkcionišu u cjelosti. Jedan od takvih elemenata su sve video projekcije koje su uslijedile nakon prve. Radnja koja se dešava izvan prostora na sceni također je prikazana kroz video. Između ostalog, Lörinczina posjeta sinu, koji je u međuvremenu svoje ime promijenio u Szilvester, u hotel u kojem on živi, prikazana je na ekranima sa strane pozornice, ali i projekcijom na oblak dima koji pada na stan. Tu već koncept postepeno prestaje da komunicira. Sama potreba za ovom scenom, pogotovo predstavljenoj na ovaj način, ostaje nejasna i zbunjujuća. Istina je da budi brojne asocijacije i moguća tumačenja: Da li su prizori kojima svjedočimo plod mašte majke? Da li su plod mašte sina? Jesu li retrospekcija i sjećanje na neugodan rastanak koji vječno lebde negdje nad svime što se ikada desilo i što će se desiti u nekadašnjem domu ovih ljudi? Iako je mogućnost različitog tumačenja svakako dobrodošla u teatru, jasnoća ovako upadljivih i očito režiseru značajnih scena trebala bi postojati. Predstava se i završava video projekcijom u kojoj se Szilveszter, sa kojim se za vrijeme trajanja čitave predstave nikada izravno ne susrećemo na sceni, vraća u dom da bi tamo pronašao dječaka, njegovog novog stanara. Nakon što sazna da je njegova majka navodno umrla, uz prizor Szilvestera sa samurajskim mačem u rukama stoji tekst koji govori o stvarnom slučaju koji se desio u maju 2005. godine u Budimpešti. Mladić romske pripadnosti napadnut je samurajskim mačem i teško povrijeđen. Više od 300 prosvjednika okupilo se ispred sudova u Mađarskoj vođeni tvrdnjama da je napad bio rasno motivisan. Policija je na kraju otkrila da je napadač također bio Rom. Na ovaj način je režiser pokušao ponovo da nas usmjeri na stvarnost koju imitira njegova predstava, mada ovaj putokaz i nije bio nužan da bi se pokazalo koliko mržnja samoga sebe, izazvana pritiscima drugih, može oštetiti pojedinca. Postavlja se i pitanje kolika je uopće bila potreba za pojavama likova Veronika Fenyvesi i njenog sina. Ovo pitanje je uveliko i potpomognuto činjenicom da je nakon jednog efektnog prizora kakvo je ono prevrtanje svijeta naglavačke teško učiniti ili reći bilo šta što će nadmašiti njegovu snagu i značenje koje nosi.

Piše: Benjamin Konjicija



javne nabavke