Iznevjerena očekivanja, ostvareni snovi

Na prošlogodišnjem, 58. izdanju festivala MESS, glavnu nagradu stručnog žirija osvojila je trupa ColettivO CineticO plesnom predstavom “Sylphidarium – Maria Taglioni na terenu”,  pod vodstvom rediteljice i koreografkinje Francesce Pennini. Ove godine Pennini se u takmičarskoj selekciji festivala predstavila sa  solo-antologijom “10 minibaleta”, koju je izvela 3. oktobra u SARTR-u. Ovo je ujedno i treće učešće italijanske umjetnice na festivalu MESS, na kojem se prvi put predstavila 2014. godine, kada je osvojila nagradu za najbolju mladu rediteljicu. 

“10 minibaleta” je duhovita i dirljiva studija razvoja jedne plesačice, umjetnice, bazirana na zamišljenim, izmaštanim koreografijama koje je kao djevojčica zapisivala u crvenu svesku.  Predstava tematizira iznevjerena očekivanja, kako su mnoge zapisane koreografije, proizašle iz dječije mašte, u stvarnosti neizvedive, čak i kada se dostigne vrhunac fizičke spreme. U skladu s tim, iznevjerena očekivanja su prevalentni dramaturški alat kojim se autorica koristi. Naglasak je stavljen na odnosu između tekstualnog, koreografskog predloška, i interpretacije, izvedbe unutar kojeg uvijek postoji prostor za improvizaciju.

Na samom početku, na sceni se nalaze ventilator i gomila perja. Pennini izlazi na scenu, sa diktafonom iz kojeg dopire zvuk snažnog vjetra. Od tog trenutka, publika je potaknuta da očekuje raznošenje perja na sceni ventilatorom. Neobično šarmantna i karizmatična Pennini potom ruši četvrti zid, krećući se sa scene ka prosceniju, na poslijetku silazeći u publiku. Gledatelji su tim postupkom na zanimljiv način uvučeni u svijest plesačice,  koja kroz naraciju, upoznaje prisutne sa tokom misli plesača za vrijeme priprema za nastup i  samog nastupa.  Svaka od tri uvodne plesne etide okončava pulsiranjem svjetlosti koje prati disanje plesačice. Naracija služi kao okvir za 10 minibaleta od kojih svaki funkcionira kao zasebna cjelina. U prelijepom haosu kojeg Pennini stvara na sceni ne postoje konvencije. Elementi klasičnog, savremenog plesa i gimnastike se sudaraju jedni s drugima, ali se međusobno i nadopunjavaju. Govorna radnja, kostim, svjetlost i muzika su pomoćni elementi koji su potčinjeni tijelu umjetnice, koje je svo vrijeme u centru pažnje, izuzev jednog prizora. Ono je kibernetička mašina koja procesuira i prevodi zapise koreografa u nastanku u scenski jezik. Međutim, tijelo ma koliko razvijeno bilo, ipak je ograničeno.

Tako je jedan od baleta zapravo igra drona, kojim se, nakon što Pennini ekspeditivno i hitro iznese ventilator scene, uz Straussovu ariju za sopran, raznosi perje. Dron se kreće u ritmu melodije kojoj istovremeno kontrira svojim zujanjem. Ova scena, ranije spomenuti izuzetak u kojem tijelo plesačice izostaje, ima snažnu komičku potenciju, kako igra na ironiju i iznevjerena očekivanja. Pored toga, scena je i lijepa i čarobna. Uređaj preuzima ulogu plesača, izvodeći koreografiju koju ljudsko tijelo ne može izvesti, ali ju itekako može osmisliti i uživati.

“10 minibaleta” može se posmatrati kao osvrt na portret umjetnice u mladosti. Iako je uspjela ispuniti svoj san i postati kvalitetna, renomirana plesačica, koreografkinja, rediteljka, očevidno je da nije uspjela ostvariti sve svoje mladalačke vizije. Ipak, u simpatičnim i duhovito prezentiranim zapisima iz sveske, nazire se njena vizionarska crta, koja je nadživila crvenu svesku, i ostvarila se kako kroz ovu predstavu, tako i kroz sveukupan rad trupe CollettivO CineticO.

Piše: Emina Kovačević



javne nabavke