IZUM SAMOĆE
Paul Auster
Prijevod: Senada Kreso
1996.
IZUM SAMOĆE / Paul Auster
U naše kulture, i u ovaj jezik pomoću kojega i mene razumijete, Paul Auster se uvukao kroz Sarajevo 1994, u najtežoj godini opsade grada. Tada je, naime, u izdanju Festivala malih i eksperimentalnih scena objavljen prijevod romana “U zemlji posljednjih stvari” (prevoditeljica Aida Čengić)...

Vidi više..

 



javne nabavke

IZUM SAMOĆE / Paul Auster

 

U naše kulture, i u ovaj jezik pomoću kojega i mene razumijete, Paul Auster se uvukao kroz Sarajevo 1994, u najtežoj godini opsade grada. Tada je, naime, u izdanju Festivala malih i eksperimentalnih scena objavljen prijevod romana “U zemlji posljednjih stvari” (prevoditeljica Aida Čengić), prema kojemu je iste godine, u opsađenom gradu, postavljena i kazališna predstava. Dvije godine kasnije, rat je taman završio, u Sarajevu je tiskan i “Izum samoće” (u prijevodu Senade Kreso), debitantska Austerova prozna knjiga, u kojoj vrlo precizno, u emocionalnom smislu odvažno, pripovijeda o očevoj smrti i o povijesti svoje porodice. Premda su njegove knjige kasnijih godina i u Hrvatskoj hrpimice objavljivane, na žalost, katkad i u nedostojnim izdanjima, u neredigiranim prijevodima i bez stalnoga prevoditelja, koji bi pisca u kontinuitetu donosio u naš jezik, “Izum samoće” nikada nije objavljen. Tako je sarajevsko izdanje iz 1996, koje se, istina sve rjeđe, još uvijek može naći po tamošnjim knjižarama i antikvarijatima (po cijeni od tri marke, tojest jedanaest i pol kuna), do danas ostalo jedinom našom objavom ove neobično moćne knjige, zbog koje sam, priznajem, više od desetljeća bio nevoljak i redovito pomalo razočaran čitatelj svih sljedećih Austerovih naslova. Predugo mi je, naime, trebalo da prihvatim da pisac ne može dvaput napisati takvu knjigu.

Bilo mi je trideset kada sam prvi put čitao “Izum samoće”. Godinu više imao je Paul Auster kada mu je umro otac, i još jednu više kada je dovršio knjigu, koju će zatim, zajedno s “Knjigom sjećanja”, objaviti 1982. U to je vrijeme pisao pjesme i prevodio Sartrea i Mallarmea. Prvu polovinu sedamdesetih Auster je provodio u Parizu, što ga je, uz njegove književne interese, odredilo kao najeuropskijega od svih suvremenih američkih pisaca. Istodobno, njegova je privatna mitologija, ono o čemu pripovijeda i što čini svijet njegove proze, intenzivno obilježena Amerikom i američkom poviješću dvadesetog stoljeća. Taj spoj europskoga načina i američkoga sadržaja, uz silovit pripovjedački talent, koji mu omogućava da priča o svemu i svačemu, da započne o jednom a na pola romana nastavi o drugom, da svoje romane struktuira posve slobodno ili da ih ostavlja bez strukture, siguran da će strast i magija pripovijedanja učiniti nepotrebnim žanrovske skele koje, uglavnom, pomažu manje darovitim piscima da ispričaju svoju priču, a kritičarima i slabim čitateljima da razumiju o čemu je tu zapravo riječ, Paula Austera čine neusporedivo velikim i drukčijim. Čine ga, u nekom suštinskom smislu, najosamljenijim – ne samo američkim – piscem današnjice. Nije ga moguće uspješno imitirati, jer su njegove pripovjedačke strategije tako postavljene da bi dobar imitator morao biti jednako darovit kao i onaj koga imitira.

“Izum samoće” je, ne samo temom, slična “Bezželjnoj nesreći” (ili u jedinom našem prijevodu, onom na srpski: “Užas praznine”) Petera Handkea, u kojoj se pripovijeda o majčinoj smrti. Suh, precizan i faktografičan, Auster u “Izumu samoće” pišući odlaže konačnu smrt, iako je otac već umro, sve dok na nju ne bude spreman. Naglo završava, skoro usred priče, i taj završetak svaki put doživim kao da me je netko tresnuo veslom u zatiljak: “Prošla su dva sata ujutro. Prepuna pepeljara, prazna šoljica za kafu, hladno rano proljeće. Prizor Daniela kako leži, usnuo, u svojoj kolijevci. Završiti sa ovim.

Pomisliti šta će mu ove stranice značiti kada bude dovoljno odrastao da ih čita.

Slika njegovog slatkog čvrstog tjelešca, dok leži gore, usnuo, u kolijevci. Završiti sa ovim.”

Dok sam pisao knjigu “Otac”, nisam pomislio na Paula Austera i na “Izum samoće”. Ili mi se, svjesno, čini da nisam na njega pomislio, ali sam ga možda sanjao. Otkako sam ovu Austerovu knjigu posljednji put čitao prošlo je već bilo desetak godina, nisam je više imao uza se, jer sam je nekome posudio ili sam ostao bez nje pri iznenadnim i traumatičnim selidbama, ali me je ona sigurno odredila više nego što čovjeka obično odrede knjige koje pročita. I kao što je smrt njegova oca intenzivnije doživio Austerov bratić za kojeg se otac brinuo više nego za vlastitog sina, tako sam i ja, vjerojatno, smrt vlastitog oca u nekoj dubokoj, Marijanskoj brazdi svoje svijesti, doživio kao smrt Austerovog oca. “Izum samoće” je knjiga koja proizvodi tu vrstu senzacija.

Na jednom mjestu on piše o tome kako su kućne stvari žive samo dok je živ onaj kome su pripadale. Kada uđemo u pokojnikov dom, naći ćemo se usred gomile mrtvih stvari, koje nikome više ništa ne znače: “Same po sebi, stvari ne znače ništa, one su nalik na kuhinjski pribor iščezle civilizacije. A ipak nam nešto govore, ne kao predmeti već kao ostaci misli: da li da oboji kosu, da obuče ovu ili onu košulju, da živi, da umre. I uzaludnosti svega toga u trenutku kad dođe smrt.

Svaki put kad otvorim ladicu ili povirim u plakar, osjećam se kao uljez, kao lopov koji pretura po skrivenim mjestima nečijeg uma. Stalno sam iščekivao da se moj otac pojavi, da me u nevjerici pogleda, da me upita šta to, dovraga, radim. Nije bilo pravedno što nije mogao ni da se pobuni.”

I tek sad, ovog trenutka dok ovo pišem, pada mi na um da mi je morao umrijeti otac, pa da otkrijem kasnije romane Paula Austera, sve ono što je pisao nakon “Izuma samoće”. Čitao sam ih i ranije, ali mi, redom, nisu bili bliski. Preda mnom je bivao veliki pisac, kojemu je nešto nedostajalo. Recimo to da čitatelju umre otac. A kasnije, kada više nisam primjećivao njegove otvorene fascinacije, ljubav prema Franzu Kafki, sklonost vrlo literariziranim karakterima, intermedijalnost, idejnost i fantastiku nalik Cortazarovoj, mogao sam se u miru zaljubljivati u Austerove romane, čitajući ih, jednog po jednog, i otpočetka, kao da ih nikada ranije nisam ni čitao.

Sve što je ovaj pisac napisao, velika je književnost. Velikom je čine pripovjedački dar i snaga Austerovih književnih i životnih interesa. Postoje pisci, među njima i neki od najvećih, koji za života napišu dvije-tri knjige, dva-tri romana. Više nisu ni mogli, a ni trebali, jer su napisali već sve što ih je opsjedalo i zanimalo. Ali postoje i oni koji i kad bi svakoga mjeseca mogli napisati po jedan roman, ne bi stigli ispripovijedati sav svoj književni i životni interes. Takav je, eto, i Paul Auster. I zato je on toliko neupotrebljiv i književnoj industriji, i njezinom marketingu, i promotorima nacionalne književnosti. Previše piše, a čini se kako još uvijek nije napisao ništa. Takva je, naime, njegova mjera.

O Paulu Austeru mislio sam i prije nekoliko tjedana, kada je Zagreb posjetio jedan ljubitelj ptica, i kada se na sve strane pisalo kako je riječ o “vodećem romanopiscu današnjice”. Na stranu to što bi samo klinički idiot bilo kojeg pisca u povijesti mogao nazvati vodećim pa još i romanopiscem, na stranu i to što takvoga provincijalnog prostiranja vascijelog Zagreba nije bilo još od vremena kada je Bill Clinton na Pleso sletio samo da natoči gorivo na putu prema Tuzli, i već ga je spopao lokalni urođenički poglavica, koji je nasred aerodromske piste bio razapeo svoj šator, a na stranu i to što mi je Jonathan Franzen važan i drag pisac (jesam li ono ja prvi u Hrvatskoj pisao o prijevodu “Korekcija”, ili je to bio netko drugi?), ali tko bi o Franzenu pored živoga Austera ili DeLilla mogao po novinama pisati takve pizdarije? Valjda samo onaj tko nije čitao ni DeLilla, ni Austera, a bogme ni Franzena. Jer tu nije riječ o književnim vrijednostima i o ukusima, ovim i onim piscima ili knjigama, niti je riječ o tome da su vrijednosne usporedbe ozbiljnih pisaca moguće i pristojne samo u debelim knjigama, koje pišu ozbiljni pisci (da ne kažem kritičari), spremni da i glavu, i srce, i čast stave u procjep, tvrdeći da je pisac X veći od pisca Y, te naravno u kafanama, u kasno doba noći, među ozbiljnim čitateljima, koji se znaju prepirati oko vrijednosnih sudova. Činiti takvo što izvan debelih knjiga i zadimljenih kafana prvorazredna je majmunarija.

Ali “to što lutaš pustinjom nikako ne znači da postoji obećana zemlja”. Tako kaže Paul Auster. A malo dalje, opet u “Izumu samoće”, opisuje kako mu se otac, škrt i tjeskoban čovjek, odijevao nakon što mu njegov status više nije dopuštao da izgleda kao abonent narodne kuhinje i Vojske spasa: “Podsjećao je na dječaka kojeg odijevaju roditelji.” Veliko je to, baš veliko…

Miljenko Jergović

Zatvori

 

IZUM SAMOĆE / Paul Auster

 

U naše kulture, i u ovaj jezik pomoću kojega i mene razumijete, Paul Auster se uvukao kroz Sarajevo 1994, u najtežoj godini opsade grada. Tada je, naime, u izdanju Festivala malih i eksperimentalnih scena objavljen prijevod romana “U zemlji posljednjih stvari” (prevoditeljica Aida Čengić), prema kojemu je iste godine, u opsađenom gradu, postavljena i kazališna predstava. Dvije godine kasnije, rat je taman završio, u Sarajevu je tiskan i “Izum samoće” (u prijevodu Senade Kreso), debitantska Austerova prozna knjiga, u kojoj vrlo precizno, u emocionalnom smislu odvažno, pripovijeda o očevoj smrti i o povijesti svoje porodice. Premda su njegove knjige kasnijih godina i u Hrvatskoj hrpimice objavljivane, na žalost, katkad i u nedostojnim izdanjima, u neredigiranim prijevodima i bez stalnoga prevoditelja, koji bi pisca u kontinuitetu donosio u naš jezik, “Izum samoće” nikada nije objavljen. Tako je sarajevsko izdanje iz 1996, koje se, istina sve rjeđe, još uvijek može naći po tamošnjim knjižarama i antikvarijatima (po cijeni od tri marke, tojest jedanaest i pol kuna), do danas ostalo jedinom našom objavom ove neobično moćne knjige, zbog koje sam, priznajem, više od desetljeća bio nevoljak i redovito pomalo razočaran čitatelj svih sljedećih Austerovih naslova. Predugo mi je, naime, trebalo da prihvatim da pisac ne može dvaput napisati takvu knjigu.

Bilo mi je trideset kada sam prvi put čitao “Izum samoće”. Godinu više imao je Paul Auster kada mu je umro otac, i još jednu više kada je dovršio knjigu, koju će zatim, zajedno s “Knjigom sjećanja”, objaviti 1982. U to je vrijeme pisao pjesme i prevodio Sartrea i Mallarmea. Prvu polovinu sedamdesetih Auster je provodio u Parizu, što ga je, uz njegove književne interese, odredilo kao najeuropskijega od svih suvremenih američkih pisaca. Istodobno, njegova je privatna mitologija, ono o čemu pripovijeda i što čini svijet njegove proze, intenzivno obilježena Amerikom i američkom poviješću dvadesetog stoljeća. Taj spoj europskoga načina i američkoga sadržaja, uz silovit pripovjedački talent, koji mu omogućava da priča o svemu i svačemu, da započne o jednom a na pola romana nastavi o drugom, da svoje romane struktuira posve slobodno ili da ih ostavlja bez strukture, siguran da će strast i magija pripovijedanja učiniti nepotrebnim žanrovske skele koje, uglavnom, pomažu manje darovitim piscima da ispričaju svoju priču, a kritičarima i slabim čitateljima da razumiju o čemu je tu zapravo riječ, Paula Austera čine neusporedivo velikim i drukčijim. Čine ga, u nekom suštinskom smislu, najosamljenijim – ne samo američkim – piscem današnjice. Nije ga moguće uspješno imitirati, jer su njegove pripovjedačke strategije tako postavljene da bi dobar imitator morao biti jednako darovit kao i onaj koga imitira.

“Izum samoće” je, ne samo temom, slična “Bezželjnoj nesreći” (ili u jedinom našem prijevodu, onom na srpski: “Užas praznine”) Petera Handkea, u kojoj se pripovijeda o majčinoj smrti. Suh, precizan i faktografičan, Auster u “Izumu samoće” pišući odlaže konačnu smrt, iako je otac već umro, sve dok na nju ne bude spreman. Naglo završava, skoro usred priče, i taj završetak svaki put doživim kao da me je netko tresnuo veslom u zatiljak: “Prošla su dva sata ujutro. Prepuna pepeljara, prazna šoljica za kafu, hladno rano proljeće. Prizor Daniela kako leži, usnuo, u svojoj kolijevci. Završiti sa ovim.

Pomisliti šta će mu ove stranice značiti kada bude dovoljno odrastao da ih čita.

Slika njegovog slatkog čvrstog tjelešca, dok leži gore, usnuo, u kolijevci. Završiti sa ovim.”

Dok sam pisao knjigu “Otac”, nisam pomislio na Paula Austera i na “Izum samoće”. Ili mi se, svjesno, čini da nisam na njega pomislio, ali sam ga možda sanjao. Otkako sam ovu Austerovu knjigu posljednji put čitao prošlo je već bilo desetak godina, nisam je više imao uza se, jer sam je nekome posudio ili sam ostao bez nje pri iznenadnim i traumatičnim selidbama, ali me je ona sigurno odredila više nego što čovjeka obično odrede knjige koje pročita. I kao što je smrt njegova oca intenzivnije doživio Austerov bratić za kojeg se otac brinuo više nego za vlastitog sina, tako sam i ja, vjerojatno, smrt vlastitog oca u nekoj dubokoj, Marijanskoj brazdi svoje svijesti, doživio kao smrt Austerovog oca. “Izum samoće” je knjiga koja proizvodi tu vrstu senzacija.

Na jednom mjestu on piše o tome kako su kućne stvari žive samo dok je živ onaj kome su pripadale. Kada uđemo u pokojnikov dom, naći ćemo se usred gomile mrtvih stvari, koje nikome više ništa ne znače: “Same po sebi, stvari ne znače ništa, one su nalik na kuhinjski pribor iščezle civilizacije. A ipak nam nešto govore, ne kao predmeti već kao ostaci misli: da li da oboji kosu, da obuče ovu ili onu košulju, da živi, da umre. I uzaludnosti svega toga u trenutku kad dođe smrt.

Svaki put kad otvorim ladicu ili povirim u plakar, osjećam se kao uljez, kao lopov koji pretura po skrivenim mjestima nečijeg uma. Stalno sam iščekivao da se moj otac pojavi, da me u nevjerici pogleda, da me upita šta to, dovraga, radim. Nije bilo pravedno što nije mogao ni da se pobuni.”

I tek sad, ovog trenutka dok ovo pišem, pada mi na um da mi je morao umrijeti otac, pa da otkrijem kasnije romane Paula Austera, sve ono što je pisao nakon “Izuma samoće”. Čitao sam ih i ranije, ali mi, redom, nisu bili bliski. Preda mnom je bivao veliki pisac, kojemu je nešto nedostajalo. Recimo to da čitatelju umre otac. A kasnije, kada više nisam primjećivao njegove otvorene fascinacije, ljubav prema Franzu Kafki, sklonost vrlo literariziranim karakterima, intermedijalnost, idejnost i fantastiku nalik Cortazarovoj, mogao sam se u miru zaljubljivati u Austerove romane, čitajući ih, jednog po jednog, i otpočetka, kao da ih nikada ranije nisam ni čitao.

Sve što je ovaj pisac napisao, velika je književnost. Velikom je čine pripovjedački dar i snaga Austerovih književnih i životnih interesa. Postoje pisci, među njima i neki od najvećih, koji za života napišu dvije-tri knjige, dva-tri romana. Više nisu ni mogli, a ni trebali, jer su napisali već sve što ih je opsjedalo i zanimalo. Ali postoje i oni koji i kad bi svakoga mjeseca mogli napisati po jedan roman, ne bi stigli ispripovijedati sav svoj književni i životni interes. Takav je, eto, i Paul Auster. I zato je on toliko neupotrebljiv i književnoj industriji, i njezinom marketingu, i promotorima nacionalne književnosti. Previše piše, a čini se kako još uvijek nije napisao ništa. Takva je, naime, njegova mjera.

O Paulu Austeru mislio sam i prije nekoliko tjedana, kada je Zagreb posjetio jedan ljubitelj ptica, i kada se na sve strane pisalo kako je riječ o “vodećem romanopiscu današnjice”. Na stranu to što bi samo klinički idiot bilo kojeg pisca u povijesti mogao nazvati vodećim pa još i romanopiscem, na stranu i to što takvoga provincijalnog prostiranja vascijelog Zagreba nije bilo još od vremena kada je Bill Clinton na Pleso sletio samo da natoči gorivo na putu prema Tuzli, i već ga je spopao lokalni urođenički poglavica, koji je nasred aerodromske piste bio razapeo svoj šator, a na stranu i to što mi je Jonathan Franzen važan i drag pisac (jesam li ono ja prvi u Hrvatskoj pisao o prijevodu “Korekcija”, ili je to bio netko drugi?), ali tko bi o Franzenu pored živoga Austera ili DeLilla mogao po novinama pisati takve pizdarije? Valjda samo onaj tko nije čitao ni DeLilla, ni Austera, a bogme ni Franzena. Jer tu nije riječ o književnim vrijednostima i o ukusima, ovim i onim piscima ili knjigama, niti je riječ o tome da su vrijednosne usporedbe ozbiljnih pisaca moguće i pristojne samo u debelim knjigama, koje pišu ozbiljni pisci (da ne kažem kritičari), spremni da i glavu, i srce, i čast stave u procjep, tvrdeći da je pisac X veći od pisca Y, te naravno u kafanama, u kasno doba noći, među ozbiljnim čitateljima, koji se znaju prepirati oko vrijednosnih sudova. Činiti takvo što izvan debelih knjiga i zadimljenih kafana prvorazredna je majmunarija.

Ali “to što lutaš pustinjom nikako ne znači da postoji obećana zemlja”. Tako kaže Paul Auster. A malo dalje, opet u “Izumu samoće”, opisuje kako mu se otac, škrt i tjeskoban čovjek, odijevao nakon što mu njegov status više nije dopuštao da izgleda kao abonent narodne kuhinje i Vojske spasa: “Podsjećao je na dječaka kojeg odijevaju roditelji.” Veliko je to, baš veliko…

Miljenko Jergović

Zatvori

 

IZUM SAMOĆE / Paul Auster

 

U naše kulture, i u ovaj jezik pomoću kojega i mene razumijete, Paul Auster se uvukao kroz Sarajevo 1994, u najtežoj godini opsade grada. Tada je, naime, u izdanju Festivala malih i eksperimentalnih scena objavljen prijevod romana “U zemlji posljednjih stvari” (prevoditeljica Aida Čengić), prema kojemu je iste godine, u opsađenom gradu, postavljena i kazališna predstava. Dvije godine kasnije, rat je taman završio, u Sarajevu je tiskan i “Izum samoće” (u prijevodu Senade Kreso), debitantska Austerova prozna knjiga, u kojoj vrlo precizno, u emocionalnom smislu odvažno, pripovijeda o očevoj smrti i o povijesti svoje porodice. Premda su njegove knjige kasnijih godina i u Hrvatskoj hrpimice objavljivane, na žalost, katkad i u nedostojnim izdanjima, u neredigiranim prijevodima i bez stalnoga prevoditelja, koji bi pisca u kontinuitetu donosio u naš jezik, “Izum samoće” nikada nije objavljen. Tako je sarajevsko izdanje iz 1996, koje se, istina sve rjeđe, još uvijek može naći po tamošnjim knjižarama i antikvarijatima (po cijeni od tri marke, tojest jedanaest i pol kuna), do danas ostalo jedinom našom objavom ove neobično moćne knjige, zbog koje sam, priznajem, više od desetljeća bio nevoljak i redovito pomalo razočaran čitatelj svih sljedećih Austerovih naslova. Predugo mi je, naime, trebalo da prihvatim da pisac ne može dvaput napisati takvu knjigu.

Bilo mi je trideset kada sam prvi put čitao “Izum samoće”. Godinu više imao je Paul Auster kada mu je umro otac, i još jednu više kada je dovršio knjigu, koju će zatim, zajedno s “Knjigom sjećanja”, objaviti 1982. U to je vrijeme pisao pjesme i prevodio Sartrea i Mallarmea. Prvu polovinu sedamdesetih Auster je provodio u Parizu, što ga je, uz njegove književne interese, odredilo kao najeuropskijega od svih suvremenih američkih pisaca. Istodobno, njegova je privatna mitologija, ono o čemu pripovijeda i što čini svijet njegove proze, intenzivno obilježena Amerikom i američkom poviješću dvadesetog stoljeća. Taj spoj europskoga načina i američkoga sadržaja, uz silovit pripovjedački talent, koji mu omogućava da priča o svemu i svačemu, da započne o jednom a na pola romana nastavi o drugom, da svoje romane struktuira posve slobodno ili da ih ostavlja bez strukture, siguran da će strast i magija pripovijedanja učiniti nepotrebnim žanrovske skele koje, uglavnom, pomažu manje darovitim piscima da ispričaju svoju priču, a kritičarima i slabim čitateljima da razumiju o čemu je tu zapravo riječ, Paula Austera čine neusporedivo velikim i drukčijim. Čine ga, u nekom suštinskom smislu, najosamljenijim – ne samo američkim – piscem današnjice. Nije ga moguće uspješno imitirati, jer su njegove pripovjedačke strategije tako postavljene da bi dobar imitator morao biti jednako darovit kao i onaj koga imitira.

“Izum samoće” je, ne samo temom, slična “Bezželjnoj nesreći” (ili u jedinom našem prijevodu, onom na srpski: “Užas praznine”) Petera Handkea, u kojoj se pripovijeda o majčinoj smrti. Suh, precizan i faktografičan, Auster u “Izumu samoće” pišući odlaže konačnu smrt, iako je otac već umro, sve dok na nju ne bude spreman. Naglo završava, skoro usred priče, i taj završetak svaki put doživim kao da me je netko tresnuo veslom u zatiljak: “Prošla su dva sata ujutro. Prepuna pepeljara, prazna šoljica za kafu, hladno rano proljeće. Prizor Daniela kako leži, usnuo, u svojoj kolijevci. Završiti sa ovim.

Pomisliti šta će mu ove stranice značiti kada bude dovoljno odrastao da ih čita.

Slika njegovog slatkog čvrstog tjelešca, dok leži gore, usnuo, u kolijevci. Završiti sa ovim.”

Dok sam pisao knjigu “Otac”, nisam pomislio na Paula Austera i na “Izum samoće”. Ili mi se, svjesno, čini da nisam na njega pomislio, ali sam ga možda sanjao. Otkako sam ovu Austerovu knjigu posljednji put čitao prošlo je već bilo desetak godina, nisam je više imao uza se, jer sam je nekome posudio ili sam ostao bez nje pri iznenadnim i traumatičnim selidbama, ali me je ona sigurno odredila više nego što čovjeka obično odrede knjige koje pročita. I kao što je smrt njegova oca intenzivnije doživio Austerov bratić za kojeg se otac brinuo više nego za vlastitog sina, tako sam i ja, vjerojatno, smrt vlastitog oca u nekoj dubokoj, Marijanskoj brazdi svoje svijesti, doživio kao smrt Austerovog oca. “Izum samoće” je knjiga koja proizvodi tu vrstu senzacija.

Na jednom mjestu on piše o tome kako su kućne stvari žive samo dok je živ onaj kome su pripadale. Kada uđemo u pokojnikov dom, naći ćemo se usred gomile mrtvih stvari, koje nikome više ništa ne znače: “Same po sebi, stvari ne znače ništa, one su nalik na kuhinjski pribor iščezle civilizacije. A ipak nam nešto govore, ne kao predmeti već kao ostaci misli: da li da oboji kosu, da obuče ovu ili onu košulju, da živi, da umre. I uzaludnosti svega toga u trenutku kad dođe smrt.

Svaki put kad otvorim ladicu ili povirim u plakar, osjećam se kao uljez, kao lopov koji pretura po skrivenim mjestima nečijeg uma. Stalno sam iščekivao da se moj otac pojavi, da me u nevjerici pogleda, da me upita šta to, dovraga, radim. Nije bilo pravedno što nije mogao ni da se pobuni.”

I tek sad, ovog trenutka dok ovo pišem, pada mi na um da mi je morao umrijeti otac, pa da otkrijem kasnije romane Paula Austera, sve ono što je pisao nakon “Izuma samoće”. Čitao sam ih i ranije, ali mi, redom, nisu bili bliski. Preda mnom je bivao veliki pisac, kojemu je nešto nedostajalo. Recimo to da čitatelju umre otac. A kasnije, kada više nisam primjećivao njegove otvorene fascinacije, ljubav prema Franzu Kafki, sklonost vrlo literariziranim karakterima, intermedijalnost, idejnost i fantastiku nalik Cortazarovoj, mogao sam se u miru zaljubljivati u Austerove romane, čitajući ih, jednog po jednog, i otpočetka, kao da ih nikada ranije nisam ni čitao.

Sve što je ovaj pisac napisao, velika je književnost. Velikom je čine pripovjedački dar i snaga Austerovih književnih i životnih interesa. Postoje pisci, među njima i neki od najvećih, koji za života napišu dvije-tri knjige, dva-tri romana. Više nisu ni mogli, a ni trebali, jer su napisali već sve što ih je opsjedalo i zanimalo. Ali postoje i oni koji i kad bi svakoga mjeseca mogli napisati po jedan roman, ne bi stigli ispripovijedati sav svoj književni i životni interes. Takav je, eto, i Paul Auster. I zato je on toliko neupotrebljiv i književnoj industriji, i njezinom marketingu, i promotorima nacionalne književnosti. Previše piše, a čini se kako još uvijek nije napisao ništa. Takva je, naime, njegova mjera.

O Paulu Austeru mislio sam i prije nekoliko tjedana, kada je Zagreb posjetio jedan ljubitelj ptica, i kada se na sve strane pisalo kako je riječ o “vodećem romanopiscu današnjice”. Na stranu to što bi samo klinički idiot bilo kojeg pisca u povijesti mogao nazvati vodećim pa još i romanopiscem, na stranu i to što takvoga provincijalnog prostiranja vascijelog Zagreba nije bilo još od vremena kada je Bill Clinton na Pleso sletio samo da natoči gorivo na putu prema Tuzli, i već ga je spopao lokalni urođenički poglavica, koji je nasred aerodromske piste bio razapeo svoj šator, a na stranu i to što mi je Jonathan Franzen važan i drag pisac (jesam li ono ja prvi u Hrvatskoj pisao o prijevodu “Korekcija”, ili je to bio netko drugi?), ali tko bi o Franzenu pored živoga Austera ili DeLilla mogao po novinama pisati takve pizdarije? Valjda samo onaj tko nije čitao ni DeLilla, ni Austera, a bogme ni Franzena. Jer tu nije riječ o književnim vrijednostima i o ukusima, ovim i onim piscima ili knjigama, niti je riječ o tome da su vrijednosne usporedbe ozbiljnih pisaca moguće i pristojne samo u debelim knjigama, koje pišu ozbiljni pisci (da ne kažem kritičari), spremni da i glavu, i srce, i čast stave u procjep, tvrdeći da je pisac X veći od pisca Y, te naravno u kafanama, u kasno doba noći, među ozbiljnim čitateljima, koji se znaju prepirati oko vrijednosnih sudova. Činiti takvo što izvan debelih knjiga i zadimljenih kafana prvorazredna je majmunarija.

Ali “to što lutaš pustinjom nikako ne znači da postoji obećana zemlja”. Tako kaže Paul Auster. A malo dalje, opet u “Izumu samoće”, opisuje kako mu se otac, škrt i tjeskoban čovjek, odijevao nakon što mu njegov status više nije dopuštao da izgleda kao abonent narodne kuhinje i Vojske spasa: “Podsjećao je na dječaka kojeg odijevaju roditelji.” Veliko je to, baš veliko…

Miljenko Jergović

Zatvori