NESVJESNE ZBIRKE. ŠTA U VEZI S BOSNOM?: Bosnia exploatation performans

Režija: Konstantin Dupelius

Igraju: Nedim Zlatar, Jonas Urbat, Konstantin Dupelius, Olivia Ronzani, Donia Sbika, Crispoher Buehler, Anna Renner, Viola Schmitzer

 Posljednju večer Internacionalnog teatarskog festivala MESS na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo umjetnički kolektiv Unconscious Collections e.V. izveo je performans Nesvjesne zbirke. Šta u vezi s Bosnom?, svog prvog scenskog djela u kom propituju političke diskurse u Bosni i Hercegovini kroz muziku, ples i dokumentarne videe.

Performans se odigrao na kamernoj sceni Akademije gdje je sa jedne strane bilo postavljeno veliko platno na kojem su se izmjenjivali snimci bosanskohercegovačkih pejzaža, narodnooslobodilačkih spomenika, ratnih videa, te intervjua koje je kolektiv prikupio, koji su se mahom ticali ratnog i poratnog iskustva nekoliko aktera, a gdje dominiraju snimci muzičara Nedima Zlatara koji u ovom performansu svira bubnjeve. S druge strane scene postavljen je set za troje muzičara i kompozitora: Nedima Zlatara, Jonasa Urbata i Konstantina Dupeliusa.

Tokom performansa publika stoji, ili sjedi između projekcije i muzičara, dok Olivia Ronzani i Viola Schmitzer plešu između njih, proizvodeći svojim djelovanjem slike ili etide koje publiku asociraju na određene periode bosanskohercegovačkog društva. Najupečatljiviji od ovih prizora su svakako njihovo rekreiranje sleta, te razdvajanje publike na one koji imaju crvene i plave trake na rukama. Ove slike jesu najprepoznatljivije, ali ostaju na nivou banalne ilustracije prije svega jer se ne razvijaju dalje i ne proizvode dublje značenje od onoga što predstavljaju.

Ono što dodatno otežava praćenje ove izvedbe je to što se na samom početku nije uspostavio jasan kod za njeno čitanje, pa je publika ušavši u salu ostala vidno zbunjena čemu to prisustvuje? Koncertu koji prati plesni performans i video projekcija, plesnom performansu koji prati muzika uživo i video projekcija ili video projekciji koju prati muzika uživo i plesni performans.  Centar pažnje je bio raspolućen između videa s jedne strane, muzičara s druge i dvije plesačice koje su se kretale između ljudi, uspostavljajući direktan kontakt s njima, a ne dajući im jasne indikacije šta se to od njih očekuje. Publika se konstantno borila s tim da shvati zašto ih plesačice konstantno vuku s jedne na drugu stranu scene, da li trebaju sjesti ili stajati, da li će ih noga neke od njih dvije pogoditi u glavu tokom izvedbe na prenapučenoj sceni, do toga kakvo značenje proizvodi njihovo djelovanje u datom trenutku. Plesačku izvedbu nije odlikovala ni izuzetna preciznost, što je i razumljivo s obzirom na izbor da se pleše na tako malom prostoru, a kontrola koju su plesačice pokušale uspostaviti nad publikom i njenom distribucijom u prostoru nije uvijek išla onako kako je očigledno bilo očekivano.

Čini se da je najkvalitetniji dio ove izvedbe bila upravo muzika, ali s obzirom na nedostatak moje stručnosti u tom polju, suzdržala bih se ulaska u dublju analizu. Vidno je ipak da su muzičari uspjeli da naprave odličnu atmosferu u kojoj bi publika sigurno do kraja uživala da se kojim slučajem zadesila na njihovom koncertu, a ne na performansu gdje je izvedba vrlo proizvoljno uokvirena kontekstom tragične bosanskohercegovačke politike.

I tu dolazimo do najvećeg problema. Tretmana teme kojom je kolektiv u ovom djelu odlučio da se bavi – Bh. politikom i društvom od početka njene državnosti do danas. Na ovu temu već su ispisane stranice i stranice teorijskih tekstova iz oblasti politike i sociologije, snimljene stotine, ako ne i hiljade filmova, urađeno isto toliko predstava, održano mnogo više debata, kongresa i okruglih stolova i sve to ne bi bio nikakav problem da su ovi umjetnici uspjeli doprinijeti promišljanjem o ovoj temi na neki svoj estetski inovativan način ili uspjeli artikulisati nešto novo. Umjesto toga dobili smo niz proizvoljnih fragmenata koji samo ilustruju probleme i dešavanja, sa beskrajno banalnim i skoro uvredljivim govorom samog reditelja na samom kraju o tome kako je Bosna ipak jedna divna zemlja čija umjetnička scena ga ne prestaje oduševljavati.

Osim što, očigledno, ne dijelimo oduševljenje umjetničkom scenom, također je teško dijeliti oduševljenje zapažanjem nekoga ko iz pozicije, skoro pa turističke, ima paušalno zapažanje o onome kako mu izgleda situacija u Bosni i pokušava unijeti dašak optimizma, logikom ubrizgavanja morfija u tijelo umirućeg pacijenta.

Kada je prije petnaestak godina nastala poplava filmova na temu bosanskohercegovačkog rata i poraća, mahom reditelja i produkcija koji su došli iz nekih drugih zemalja, fasciniranih svom tom količinom tragedije i našom spremnošću da o njoj razgovaramo na artikulisan način, ali ne baš spremnih da ulaze u slojevitost problema, već koristeći samo ono što je za njih predstavljalo dramski potencijal, na lokalnoj umjetničkoj sceni neko je skovao termin Bosnia exploatation films koji je vrlo brzo ušao u nezvaničnu upotrebu kako bi se efikasno izjasnilo mišljenje o viđenom djelu. Šireći ovu definiciju i na uratke u polju scenskih izvedbi, mogu samo zaključiti da se ovo djelo samo može svrstati u definiciju Bosnia exploatation performansa.

Piše: Asja Krsmanović



javne nabavke