O ljevici, danas: zombiji, kečap i dildo

Sinoćnje igranje Marksovog Kapitala, crnogorskog Kraljevskog pozorišta Zetski dom, na 59. MES-u, u sarajevskom Pozorištu mladih, uglavnom se svelo na jedan veliki koncert od sat i po, sa debatnim duplim krajem, u režiji Andraša Urbana i dramaturgiji Vedrane Božinović, nakratko isprekidanim sa nekim najosnovnijim dijaloškim scenama, uz vjerovatno nenamjerno, beskrajno duhovite intermece. Dok se scenom uživo muziciralo – Svi smo mi šizofrenični z-z-zombiji. / Volimo da jedemo g-g-govna. / Treba biti lj-lj-ljevičar, jer to je tako s-s-seksi. – predstava se kretala prema svom velikom finalu: glumačkoj postavi koja prostire najlon, skida odjeću i posipa se, naočigled sastojcima za picu, namirnicama poput brašna, kečapa, kokakole, salame i tako dalje, paralelno pokušavajući stegnuti vrat konopcem i staviti neupotrebljivo veliki dildo, a sve to dok u pozadini ide nasnimljeni monolog u izvedbi Vedrane Božinović, koji preispituje aktuelnu suštinu problematičnog kapitalizma i odgovora ljevice, danas. Istina, postoji nekoliko rečenica u tom monologu koje su odlične, a zbog toga što su brutalno tačne (i rimuju se): Kapitalizam je bombonjera, koju nosiš ljekaru za operaciju. / Kapitalizam je bubeg, koji nećeš dobiti za transplantaciju.

Marksa je dramaturški interpetirala sarajevska glumica Vedrana Božinović, uz konsultacije sa Jelenom Odalović i Minjom Novaković. Bavile su se temeljnim naučnim dostignućima sociologije, kao što su teorija baze i nadgradnje, pitanjem proizvodnih odnosa, pitanjem socijalne pravde od Ničea do Mura, preko Marksovog istorijskog materijalizma, pa onda i definicije klase i robe, te definicija otuđenja, fetišizma, fašizma i tako dalje. Kapital nije dramatizovan u klasičnom smislu. Insistiralo se na ispisivanju originalnog scenskog teksta za igru i song, utemeljenog na motivima, odnosno procesu stvaranja novih, dramski potentnih motiva prema Marksu. Na kraju se mnogo pažnje posvetilo i samnoj dramaturgiji izvedbe, što je načelno najbolja i jedina logična opcija u ovom slučaju. Ipak, daleko od toga da bi se ovaj proces mogao nazvati u potpunosti uspješnim. Vedrana Božinović se pita gdje je čovjek u Kapitalu, dok se publika pita gdje je Marks u predstavi, pri tome ne misleći na nekoliko slatkih bradatih maski u izradi Marka Petrovića Njegoša, koje naprasno na sebe navuku glumice u toplesu i ispruže pištolj prema publici, stojeći na prosceniju ispod spotlajta, u nijemoj, pomalo neugodnoj sceni. Taj maskirani Marks je bio vidljiv i prvi, a ne treći ili pet put. Mada, kada se pojave glumci u toplesu, sa maskom Isusa, situacija postaje dosta zanimljiva i napeta. No, tu se, scena između Marksa i Isusa, koja pomalo liči na praroditeljski grijeh i Madonin spot, nažalost prekida i režiser Urban se odlučuje za glumačku metonimiju: samo pojedu jabuku.

Dakle, kod Andraša Urbana ništa novo. Cijela ljetina voćki i njihovog soka, mikrofoni i bend, ljute gole glumice i silovanje muških članova ansambla. Mada, ovaj put su i muzika i scena silovanja bili odlični. Muzičari Pićurić, Bjelica, Tatar i Zeković izvode osnovnu tn-tn-tn klavir-bas-bubanj lajtmotivsku temu zombija kapitalista, kompozitorice Irene Popović Dragović, koja odlično uspijeva da varira, usložnjava se i prilogođava nešto mračnijoj atmosferi prizora/songova kada zombiji jedu govna, u odnosu na one veslije i brže kada su zombiji samo seksi. Mladi glumci Jelena Laban, Jelena Šestović, Pavle Prelević i Stevan Vuković, studenti Akademije sa Cetinja, osim što su imali priliku da isprobaju nešto novo i veliko na početku svoje karijere i pritom se dobro zabave, napravili su i odličan posao u pogledu igre, mada među njima postoji dosta razlika. Prelević, iako, na prvi pogled najneupadniji u ekipi, zapravo najbolje i najpravilnije igra songove i prizore, jer insistira na svedenosti i unutrašnjoj radnji, onoliko koliko možemo govoriti o unutrašnjoj radnji u ovoj vrsti pozorišta, dok se ostatak kolektiva često zalijeće u pretjerivanje i buku. S druge strane, Vuković se puno bolje snalazi u klasičnoj igri i dijalogu. Šestović je pokazala nevjerovatne vokolane i plesne spobnosti, dok je, recimo, energija i entuzijazam koju je Laban ulagala u igru, naprosto za svaku pohvalu i nešto što se rijetko viđa u pozorištu. Situacija u kojoj Šestović izdiže megafon i govori: Ovo je megafon!, potom počinje s njim da se samozadovoljava, a kasnije joj se pridruži i Laban, nešto je s onog svijeta i uklapa se odlično u estetiku predstave. Ubjedljivo najbolji prizor, kako dramaturškom, tako i u glumačkom smislu jeste rekreiranje nastanka prvotnog kapitala. Prelević igra rađanje kapitala. Ekipa igra radnike, društvo i politiku. Ispljuju ga, istuku, a potom i siluju, te na poslijetku odu. Prelević ostaje sam i igra osvetnički monolog kapitala o budućnosti društvene zajednice i svim devijacama u koje će ona da zapadne, a iz jednog prezrivog i ličnog, tačnije personaliziranog odnosa, te perspektive gotovo sotonskog likovanja. Osim što ga igra odlično, ovaj monolog je i dobro napisan; Božinović se ovdje prvi i posljednji put u predstavi, na pravi način, dotiče stvarnog problema kojim se bavi. S druge strane, prizor u kojem se glumci raspravljaju iz perspektive etničkih Crnogoraca i etničkih Srba u savremenoj Crnoj Gori, iako bolno istinit, ipak je nasilna aktualizacija. Građevinski je grubo, u umjetničko-zanatskom smislu, ovo povlačenje linije između fašizma kao opozita i posljedice loše sprovedenog socijalizma, uostalom kao i igranje himne Crne Gore na samnom početku ili oblačenje narodne nošnje. Prizor je dat i igran u maniru nadglasavanja i gegova, pa puno više služi kao komičko olakšanje, što mu je, vrlo očito i bila namjera. Rješenje sa prosipanjem crnogorske krvi po crnogorskoj zemlji, u tom prizoru, nije čak ni pamflet.

Ima nečega i u zločestim klišeiziranim kritičarskim žvakaćim gumama poput carevog novog odijela, parade kiča, zaključka o opštem mjestu uz pametnjakovićko podizanje naočala na korijen nosa ili onog über-iritantnog, ali naprosto neodoljivog: šta ćemo sa vezom između gladne djece u Africi i prosipanja ovolikih namirnica na sceni? U programskoj knjižici predstave stoji spisak namirnica koje mogu da se kupe od prosječne crnogorske plate; glumci iskoriste rezultate šopinga od godišnjeg bruto dohodka kao lubrikant za dildo, što je možda čak i odlično rješenje, jer je svojevrstan stejtment o kapitalistima zombijima, sa nekim primjesama manje-fau-više-šok-efekta. Šalu na stranu, mogle bi da se ispišu stranice i stranice teksta utemeljenog na postulatima estetike, teorije umjetnosti ili čak praktične dramaturgije, a o tome kako je definicija kiča zapravo uvođenje eksplicitnog simbola ili motiva, potpuno lišenog konteksta, funkcionalnosti ili dubljeg značenja. Ili recimo apsolutne nepravilnosti prilikom svođenja ozbiljnih društveno-naučnih koncepata na jednodimenzionalne opšte plakate, opet bez konteksta u datom trenutku, jer naknadno serviranje nikako nije alternativa. No, to bi stvarno bilo bespotrebno, s ozbirom da se vidi da je ekipa kako autorska, tako i glumačka prije svega, apsolutno uživala u procesu i to je iskomuniciralo s publikom, do samog kraja. Nekad je, ako ne i uvijek, to možda i ono najvažnije. Treba biti otvorenog uma: dok publika, inspirisana dramatizacijom Marksa, bude čekala dramatizaciju udžbenika anatomije u boji, koja će da osvijesti koliko je neliječivost side, recimo, još uvijek ogroman problem; ili dramatizaciju novog izdanja Bosanskog kuhara, a da se skrene pažnja na gastro-fasižam među geo-varijetetima recepata za dolmu; bilo bi sjajno da Andraš Urban, eksperimentišući sa avangardnim estetikama proba, konačno, nešto novo.  

Piše: Hamza Demirović

 



javne nabavke