O predstavi (za) majmunski um

Treća večer 59. MESS-a započela je u 18 sati u SARTR-u predstavom “Majmunski um”, projekta nastalog u saradnji rediteljice Lisi Estaras i plesne kompanije Platform – K, u koprodukciji rediteljicine matične kuće les ballets c de la b i kulturnog centra De Grote Post iz Belgije.  Lisi Estaras je belgijska rediteljica koja se prvenstveno bavi plesnim teatrom, gdje istražuje neverbalnu komunikaciju složenih misli i emocija. Projekat“Majmunski um” se razvio 2016. godine kroz njenu saradnju sa Platform-K, jedinom belgijskom organizacijom koja pruža mogućnost osobama sa poteškoćama u razvoju da se bave plesom. Uz troje plesača sa Downovim sindromom, Fernando Amado, Hannah Bekkemans, i Kobe Wyffels, polaznicima Platform – K,  u predstavi igraju i Nicolas Vladyslav i Anna Calsina Forrelad.

Teško je ponuditi konkretan sažetak ove predstave. Ona se sastoji od niza plesnih etida, kako solo, tako i u duetu, triu, kvartetu ili kvintetu, od kojih se pojedine često preklapaju jedne s drugima. Centar pažnje na momente je nemoguće tačno odrediti. Nazire se pet cjelina, koje gotovo da se mogu nazvati činovima, ali se i one međusobno prelijevaju, često bez jasnih početaka i krajeva. Pet segmenata predstave mogu se odrediti kao početak čovjeka i preuzimanje društvenih uloga, zatim prepuštanje instinktima i strastima, nakon kojeg slijedi emotivna igra neostvarenih snova, koju prekida povratak u ludilo i parti, da bi okončala emotivnim zbližavanjem – isprva Fernanda Amada i Anne Calsina Forrellad, da bi im se na samom kraju pridružilo i ostalo troje plesača.

Ključ za razumijevanje forme ove predstave krije se u naslovu. Majmunski um (eng. Monkey Mind) je pojam posuđen iz budističke filzofije, a označava stanje uma koji konstantno preskače s jedne misli na drugu, kao što majmuni skaču sa grane na granu. Na tom asocijativnom principu počiva dramaturgija ovog komada. Pored toga, u skladu sa značenjem kovanice, riječ “majmun” po automatizmu donosi prizvuk primalnog, prapočetnog, što  je još od devetnaestog stoljeća i Darwinove teorije evolucije uvriježena asocijacija u zapadnjačkoj misli. S druge strane, riječ “um” odnosno “razum”, predstavlja suštu suprotnost tome, prizivajući ideje dominacije razuma koje su uspostavili prosvjetitelji. Iz tog kontrasta rađa se apstraktan narativ predstave koji plesače konstantno postavlja u raskorak između instinkta, tjelesne reakcije, i logike razuma i domišljene misli. U tom raskoraku sva su ljudska bića jednako izgubljena, imali oni genetski poremećaj ili ne.

 Predstava počinje slikom petoro ljudi u donjem vešu sa maskama načinjenim od kartonskih kesa, od kojih neke imaju detalje koje podsjećaju na fizionomiju majmuna, poput ušiju. Na početku, oni su svi jednaki, svako ima svoj prostor na sceni. Mizanscen ima savršeno simetričnu piramidalnu kompoziciju. Primjetne su minimalne kretnje plesača, isprva je to samo kontrakcija leđnih mišića, da bi postepeno preraslo u istezanje i opipavanje vlastitog tijela, sa naglaskom na ekstremitete. Postepeno počinju da se oblače. Dvoje plesača oblači se znatno brže u odnosu na ostalo troje. Potom skidaju maske i ispostavlja se da njih troje ima Downov sindrom. U tom trenutku odjeća predstavlja određene društvene uloge, i postaje jasno da je njima teže ući u njih. To je ujedno i posljednji trenutak u kojem scenom vlada savršeno uređen geometrijski sistem, ali i nejednakost. Proces oslobađanja koji slijedi nakon toga jednako je haotičan i intenzivan za svih pet plesača. Tokom cijele predstave uporno se smjenjuju uloge imitatora i inicijatora. Svi su jednako izgubljeni, u potrazi jedni za drugima ali i za samim sobom. Ta inicijalna nejednakost, uspostavljena kroz čin oblačenja, iščezava kako plesači otkrivaju vlastitu tjelesnost, porive, i instinkte, kako kroz solo etide, tako i u partnerskoj igri, i imitacijama, ali i u destrukciji načela simetričnosti, i disperziji centra pažnje kroz mizanscen.

Jedno od osnovnih komičkih sredstava, koje ističe Bergson u svojoj studiji “O smijehu”, a zasniva se na tjelesnosti, je svođenje čovjeka na običnu mašinu. To se postiže kako rigidnim kretnjama, tako i upornim ponavljanjem. Za tim sredstvom posežu i plesači, često navodeći publiku na smijeh, istovremeno iznoseći pojedine tabue pred njih. Primjerice, seksualnost osoba sa Downovim sindromom jeste svojevrstan tabu. U predstavi je predstavljen kroz duhovitu scenu u kojoj se Hannah Bekkemans i Kobe Wyffle robotizovano dogovaraju, rukuju, i odlaze da se ljube u treći plan. To njihovo ljubljenje traje, dok se paralelno odvija ljubavna scena između Nicolasa Vladyslav i Anne Calsina Forrelland, koja se ne konkretizira, i ostaje doslovno nedorečena, ispraćena uzaludnim pokušajima Fernanda Amado da se priključi igri. Postavljeno u kontrast haosu koji se odvija između ostalih plesača, ono ljubljenje u trećem planu prestaje biti tabu, i postaje ideal za kojim ostali teže. Početna, minimalistička igra sitnim pokretom i krupnim planom, postepeno postaje sve veća, i intenzivnija. Ta transformacija i gradacija popraćena je zanimljivim, mehaničkim zvučnim efektom, koji prati ritam predstave, a podsjeća na raštiman satni mehanizam, ili muzičku kutiju. Postaje jasno da su svi oni dio neke veće, odsutne mašine, koja nije baš najfunkcionalnija, i u konstantnom je neskladu sa snažnim porivima plesača, koji odbijaju da prate nepravilni ritam koji zadaje.

Na duhovit način plesači, simulirajući raštimane kotačiće i zavrtnje u društvenoj mašineriji, emaniraju ljudskost i iskrenu emociju, koja blista u nešto laganijim etidama ispraćenim melodičnom muzikom. Primjer za to je segment o neostvarenim snovima u kojem sićušna i delikatna Hannah Bekkemans, odvojena od ostalih, u svom svijetu igra samo laganim kretnjama ruku. Emotivna scena prekinuta je naglim povratkom u eksploziju ekspresivnih, isprekidanih, repetitivnih poigravanja sa smjenom imitatora u mehaničkoj igri.  Ipak, na samom kraju, kroz solo etidu Anne Calsina Forrellad, komična mehaničnost postaje jeziva. Plesačica ostaje zakočena u ponavljanju svih etida od početka predstave, na malom. Postepeno, smjene i kretnje, kao i trzaji postaju sve brži, i intenzivniji. Tada joj prilazi Fernando Amado, koji je podiže na pijedestal i polako smiruje nježnim i blagim dodirima. U tom lijepom, toplom kraju, krije se poruka univerzalne ljudskosti, i duboke empatije, vješto iskomunicirane kroz dodir i pokret.

“Majmunski um” je kompleksna predstava haotične strukture. Nije ju jednostavno pratiti.  Mnoge etide trepere na granici između duhovitog i neugodnog. Istovremeno je izrazito emotivna, optimistična i duhovita, i sve to postiže kroz nekonvencionalan pristup plesu, i pokušaju prevođenja kompleksnih emocija i stanja u pokret. Na kraju krajeva, to rediteljski koncept i podrazumijeva.  Može se zaključiti da je rediteljica ostvarila svoj cilj, naročito ako je uspjela probuditi majmunski um i kod gledalaca, što i jeste slučaj, barem kada je potpisnica ovih redova u pitanju.

Piše: Emina Kovačević



javne nabavke