Opšte mjesto zvano Balkan

Sedmi dan takmičarskog programa Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Narodnom pozorištu gledali smo predstavu „Bordel Ballkan“ u režiji Andraša Urbana, u produkciji Narodnog pozorišta Kosova.

Autor teksta je Jeton Neziraj, najizvođeniji savremeni kosovski  dramatičar. Nezirajev tekst je baziran na Eshilovoj Orestiji i pokušava povući paralelu između postratnog perioda u Grčkoj i onog devedesetih na Balkanu.  On zadržava imena likova iz Orestije, kao i osnovnu liniju radnje, pridružuje im neke nove, te ih stavlja u kontekst balkanskog bordela u kom su svi pijanice, kurve, ratni profiteri,  bivši vojnici sa PTSP-jem koji svakako oslabljenu zemlju čereče do kraja iz svojih najnižih strasti i pobuda. Već u samom tekstu dolazimo do osnovnog problema predstave – naime, ova paralela jako slabo funkcioniše. Želeći da izbjegne politikanstvo i jasno locira gdje je taj bordel Balkan i ko su zapravo ti ljudi, Nezirajev tekst ostaje uopšten i zasniva se na banalnoj metafori da je Balkan mjesto na kojem se ne zna ko koga jebe. Doslovno i metaforički.  I dok se u Orestiji Agamemnon vraća kući iz rata, u zemlju koja je ratom oslabljena, ali nije direktno pogođena, Balkan je ratna razaranja doživio direktno. U tom kontekstu određeni geografski dijelovi Balkana mogu se poimati više kao Troja, nego kao antička Grčka.  Već tu počinju problemi u interpretaciji koji onda nastavljaju nizom logičkih nedosljednosti.  Primjer za to je Agamemnon koji  kao  komandant ima ovlast da zemlju proda strancima.

Eshilova Orestija se događa u zaokruženom svijetu u kojem se tragička krivica prenosi i grijesi djece prate grijehe roditelja, ali gdje je razrješenje na zemlji  moguće kada se ipak umiješaju bogovi. U Eshilovom svijetu, moguće je uspostaviti pravdu na zemlji. Neziraj parodira kraj Orestije, a njegov se Orest oslobađa krivice samo zato što ne možemo sebi dopustiti da djeca ratnih heroja budu obilježena kao zločinci. U njegovom balkanskom bordelu ne postoji pravda, ne postoji mir (mir je samo onda kada je rat) i ne postoji razrješenje. Ta intervencija je možda i najbolji dio samog teksta, ali je problem u tome što je dosta nefokusiran, pokušava da obuhvati isuviše različitih tematskih cjelina, dati stav o mnogo različitih društvenih pojava, te ga postaje jako teško pratiti i osnovna ideja se često gubi. U cjelini, Neziraj portretira Balkan kao mjesto homofobije i mizoginije, mjesto nasilja i primitivizma, ali najveću krivicu za sve ipak donose zli stranci koji su nas opljačkali i donijeli „sumnjive vrijednosti“ poput homoseksualnosti, želeći samo da nam opljačkaju dobra.

Ovakav stav je ozbiljno problematičan u samom tekstu, pa onda i u rediteljskoj interpretaciji Andraša Urbana. Ne postoji jasan autorski odmak u odnosu na ono što likovi iznose kao pojedine stavove i ti stavovi izgovoreni i odigrani na sceni čine ovu predstavu homofobnom i mizoginom, iako ne bih rekla da je to njihovim auorima bila namjera.

Andraš Urban sa svojim suradnicima slijedi Nezirajevu interpretaciju Balkana kao surovog i nasilnog mjesta, punog banalnosti i primitivizma, pa tako i pravi rediteljske izbore – njegovi glumci izvikuju Nezirajeve parole u vidu monologa i songova kojima predstava obiluje, obučeni su u drečave, predizajnirane kostime (kostimografkinja je poznata kosovska dizajnerica Yillka Brada)i zatočeni između dva siva zida (Zeni Ballazhi).

Prepoznatljiv dio Andraševih predstava su songovi koje potpisuje Irena Popović – Dragović. Ona ratnim, navijačkim i narodnim melodijama daje punk rock zvuk i oni čine okosnicu predstave. Problem je samo što ih je previše, koriste se nedosljedno i  agresivno odvlače od glavnog narativnog toka, do te mjere da gledatelj gubi predodžbu o čemu su pojedine scene i šta je njihova glavna tema.  Glumci konstantno igraju istim intenzitetom – i kada koriste mikrofon i kada igraju dijaloške scene. Upotreba mikrofona mimo songova je također nedosljedno sprovedena i ukida mogućnost razigravanja pojedinih scena. Dok u pojedinim scenama, naročito na samom početku predstave, mikrofon odlično funkcioniše kao neka govornica s koje nas likovi, poput političkih kandidata, pokušavaju uvjeriti u svoje stavove, u nekim drugim scenama on postaje prepreka i izgleda kao rješenje kojim se poslužilo u nedostatku boljeg.

Potreba da se o Balkanu govori uopšteno, stavljajući u prvi plan primitivizam i banalnost postratne svakodnevnice u kojem intelektualci kumuju prodavanju zemlje, komandanti siluju i pljačkaju, žene su samo izdajničke kurve, djeca koja dolaze sa zapada vraćaju se kao homoseksualci, čini predstavu banalnom i plošnom u prvom redu, a zatim i homofobnom i mizoginom.

Iako je ova predstava u kosovskom kontekstu zasigurno značajna jer ruši mitove o ratnim herojima i direktno se obračunava sa dominantnim diskursom gdje su svi „naši“ dobri, a svi „njihovi“ zli, ono što joj se može spočitati je upravo nedostatak hrabrosti i dosljednosti u istom.  Možda bi bilo poštenije prestati se kriti iza generaliziranja i dati joj naziv Bordel Kosovo, pa zaista napraviti predstavu koja će tematizirati probleme društva u kojem je nastala, umjesto obračuna sa fantomskim Balkanom koji je u ovoj interpretaciji samo niz opštih mjesta?

Asja Krsmanović



javne nabavke