OSTATAK: Fragmenti o smrti

Autori: Kayla Asbell, Denis Butkus, Alex Hawthorn, Michael Littig, Justin Nestor, Ruben Polendo, Xiao Quan, Attilio Rigotti, Scott Spahr, Corey Sullivan, Ada Westfall

Režija: Ruben Polendo

Uloge: Kayla Asbell, Denis Butkus, Alex Hawthorn, Michael Littig, Justin Nestor, Isabella Uzcategui, Corey Sullivan, Ada Westfall

U sklopu MESS-ovog takmičarskog programa, 1. i 2. oktobra izveden je na Akademiji scenskih umjetnosti performans Ostatak, američkog kolektiva teatra MITU.

Zapravo je jako teško formalno definisati ovo djelo jer se kreće negdje između instalacije i performansa, ali njegova tematska odrednica je jasna – Ostatak je djelo o smrti. Onome što ostaje, odnosno kako u samoj izvedbi kažu: „I, konačno, riječ OSTATAK može značiti: preživjeli trag – na primjer trag prošlosti.“ O ovim tragovima kolektiv nastoji da progovori iz raznih aspekata, služeći se intervjuima rađenim sa preživjelim vojnicima, ljudima čiji bližnji su umrli od teških bolesti, odlomcima iz Mahabharate, fragmentima iz egipatske mitologije, te muzikom koju su sami pisali i komponovali.

Sama scena konstruisana je u obliku tri povezana boksa, čiji zidovi su na nekim mjestima prozirni, te ponekad služe za projekcije, ali im je osnovna svrha da odvoje prostor scenske radnje i daju neki vid distance između aktera i publike. U svakom od ta tri boksa, dešava se po jedan fragment priče. Tri priče se odvijaju simultano, svaka u svom prostoru i svaka traje 20 minuta, dok se publika kreće oko njih, te tako ima priliku vidjeti sva tri fragmenta. Fragmenti su skoro potpuno odvojeni, samo se u jednom dijelu priča A i priča B preklapaju.

I ono što je najvažnije – publika performans prati preko slušalica, preko kojih, uz glasove glumaca, čuje i zvučne efekte koji upotpunjuju monologe, muzičke partiture ili radnju, a koji se bez slušalica ne čuju. Svako od glumaca ima bubicu preko koje čuje zvukove i rediteljske upute, što čini ovaj performans jako kompleksnim – sve tri priče moraju početi i završiti u isto vrijeme i svaki dio performansa mora biti precizan do savršenstva kako bi se desilo da se fragmenti A i B isprepletu u tačno određenom trenutku, ali i kako bi svi glumci stigli izvesti dio koji zahtijeva zvučne efekte.

Sam prostor je sterilan, jednostavan i hladan, kao i kostimi glumaca te dizajn video projekcija koji podsjećaju na neki naučnofantastični film u kojem se radnja dešava u svemirskoj stanici iz devedesetih.  On čini da se priča o smrti sagleda sa distance, kao fenomen koji neki forenzičari seciraju kako bi došli do njegove suštine.

Ipak, teško je pronaći jasnu vezu između fragmenata A, B i C, odnosno opravdati pozicije iz kojih nastaje koncept za svaku od njih. Fragment A je posvećen ratnim veteranima. U njemu se kombinuju priče i doživljaji s ratišta i priče o PTSP-u koji dolazi nakon toga. Fragment B je koncipiran u formi radio emisije, gdje nam voditelj čita odlomke iz Mahabharate, tačnije odlomak u kojem se govori o čovjekovoj porebi da se bori za nešto. Ovdje se tematizira rat kao borba za život, te se samim tim preklapa tematski, odnosno nadopunjuje fragment A.  U fragmentu B, akcenat se stavlja na iskustva ljudi koji su izgubili nekoga od teške bolesti i njihove borbe sa gubitkom. Pored toga, u svakom fragmentu postoje muzičke partiture i tekstualni dijelovi koji nisu usko vezani uz osnovnu temu fragmenta. Ovo čini performans teškim za pratiti jer je zapravo zasnovan na asocijativnim nizovima, što je u diskrapanciji sa preciznošću postupka izvedbe, pa se tako gledatelj često bori da pronađe ključ za čitanje pojedinog fragmenta i njihovu međusobnu povezanost. S druge strane, upravo u tome i čar – proizvoljnosti sadržaja u odnosu na rigidnost forme. Jer nije li i sam život baš takav – načelno isti ako se shvati kao biološka datost, a sadržajno beskonačno raznolik, u odnosu na to kako ga individualno oblikujemo?

Možda je ključ za shvatanje ovog performansa najjednostavnije pronaći u samom postupku stvaranja koji primjenjuje grupa MITU. Ovaj kolektiv svoje probe zove časovima stvaranja, gdje svako od članova dolazi bez ikakvog konktetnog zadatka i provodi vrijeme razvijajući neki svoj individualni rad. Na samom kraju, izaberu onaj koji se svima najviše dopada, te na osnovu njega kreiraju zajedničko djelo, unoseći svako svoju kreaciju. I baš taj postupak je jasno vidljiv u performansu Ostatak, što mu ne ide baš uvijek u prilog zbog nedostatka fokusa i proizvoljnosti iz prelaska od jednog segmenta do drugog.

Ipak, grupa uspijeva da zaokruži svaki od fragmenata, svodeći ih na ono što je u tom klupku priča možda i najvažnije – priču o vremenu. Svodeći je na mehaničko vrijeme, vrijeme jedne minute, koje je isto za sve; ratne veterane, ljude koji sjede pored kreveta umiruće osobe, naučnika koji sjedi i gleda u zvijezde i nas, publike koja u tačno tom trenutku gleda predstavu o smrti, MITU nas pušta da u toj minuti tišine i nedešavanja svako doživi svoj subjektivni osjećaj vremena i njegove prolaznosti.

Odluka da se predstava prati kroz slušalice, također je proistekla iz samog sadržaja predstave i stoga taj postupak dobija puni smisao i sa naracijom o zvuku počinje i završava cijeli performans:

„Ravnoteža osjetila u vašem umu se stalno mijenja. Uzmimo za primjer ovu sobu – kako svjetlost blijedi, mozak teško obrađuje njenu odsutnost. Ako dovoljno dugo sjedite u mraku, počinjete vidjeti boje. Tanke crte, mrlje i tačkice – i linije. Odjednom, vaš  se sluh izoštrava. Tibetanci vjeruju da je sluh posljednje osjetilo koje se gubi. A u mraku – bilo doslovnom ili duhovnom – jedina stvar koja preostaje je pronaći svjetlo – i slušati.“

Kao što je odluka da se izoluje osjetilo sluha i na njega stavi poseban fokus u predstavi, tako iz ovog odlomka proizilaze i neka od likovnih rješenja u predstavi – crte i linije postaju treptaji. Tehnologija je istovremeno korištena i kao pokušaj da se apstrahovano ilustruju neki pojmovi i da se tako napravi atmosfera, ali i  kao pokušaj stvaranja distance. Grupa MITU u nekim momentima u tome uspijeva, dok je u drugim vidljiv pad u kvalitetu sadržaja. 

Također se postavlja pitanje i opravdanosti cjelokupnog koncepta u odnosu na njegov sadržaj. Dok su neka rješenja, poput odvajanja zvuka preko slušalica i nekih video materijala potpuno opravdani, cjelokupan je utisak da se koncept ovog scenskog događaja lako može primijeniti i na široki spektar drugih ideja. Vladanje tehnologijom i preciznost igre cijelog ansambla svakako su ono zbog čega ovo djelo treba pogledati i u kojem leži i njegov najveći kvalitet.

Piše: Asja Krsmanović



javne nabavke