“RAZBIJENI U KOMADIĆE”: O potrebi za razaranjem

Scena je prazna, obložena linoleumom bijele boje i djeluje sterilno, a naslov predstave čiji početak čekamo, “Razbijeni u komadiće”, obećava nam uništenje. Čega onda? Iako će kroz ovu predstavu itekako biti upriličeno bukvalno uništenje, pitanje uništenje čega? ostat će  neodgovoreno i nakon završetka ovog performansa i to je dobro.

“Razbijeni u komadiće”, predstava koju je publika imala priliku pogledati 1. oktobra 2019. na 59. izdanju MESS-a, djelo je Pierrea Meuniera, pozorišnog glumca i režisera i Raphaëla Cottina, plesača i koreografa koji su se prvi put sreli 2014. godine na Festival d’Avignon, radeći upravo na ovoj predstavi u sklopu programa Sujets á vif, koji ujedinjuje umjetnike različitih pozadina i iz različitih umjetničkih oblasti i omogućava im saradnju na jednom zajedničkom projektu. Ono što je nastalo saradnjom ova dva umjetnika jeste ovaj izražajan performans, veoma jednostavnog koncepta. Iza leđa čujemo škripanje točkića, dvojac na kolicima dovlači krupan komad namještaja, starinski regal (dimenzije približno 2 x 2 m), zamotan u zaštitnu foliju, te ga, uz veliku muku, postavlja na scenu. Pažljivo ga odmotavaju i njegova ornamentirana površina je otkrivena. Uz muziku iz programa radija Nostalgie, popularne francuske radio stanice, počinju da brišu prašinu sa njega. I zaista, ima nečega nostalgičnog, moglo bi se reći, u činu skidanja prašine sa jedne starine. U jednoj od ladica pronalaze igračku, plastičnog dinosaurusa, koji je vjerovatno pripadao prijašnjem vlasniku namještaja. Jedna mala figurica, na koju likovi uskoro zaboravljaju konotira mnogo. Međutim, Meunier i Cottin su se pobrinuli da kroz svoje klaunovske gegove daju ironijski prizvuk toj nostalgiji. Prašina se postepeno, kao nosorozi, stolice ili riječi u Ionescovim komedijama, gomila do mjere da dolazi do granica apsurda, ali bez izgovorene riječi. Tačnije, uz jako malo izgovorenih riječi postojećih jezika. Njih dvojica djeluju kao dva lika iz animiranog filma, prepoznatljivog ljudskog izgleda, ali usmjereni samo na jedan jedini zadatak i okarakterisani neprirodnim kretnjama koje i jesu određene samo njime. Zatim, neočekivana eksplozija iz unutrašnjosti ormarića. Eksplozija najavljuje početak haosa koji će uslijediti. Shvatamo da dva lika nisu dostavljači regala sa zadatkom da starinu sigurno smjeste u njen novi dom, kako se činilo na početku, nego dva luđaka koji će regal, koji su tako brižno postavili na scenu, malo po malo uništavati, penjući se na njega, ostajući zarobljeni u njegovoj unutrašnjosti, čitavi ili pojedinim udovima da bi na koncu sjekirama, čekićima i kuglama za rušenje regal izlomili na najsitnije neupotrebljive djeliće.

Kroz slapstick komediju i umjereno nasilje, Meunier i Cottin pokretom pričaju priču i na taj način omogućavaju njen apstraktniji, otvoren ali i dalje nepretenciozan doživljaj. Uz savršen osjećaj za ritam, živopisnu i svrsishodnu ekspresivnost kretnji i, u pojedinim situacijama, zavidne akrobatske sposobnosti, pretežno Cottinove, oni otvaraju prostor za nastanak brojnih asocijacija. I publika se poziva da učestvuje, htjela to ili ne. Tako je u trenutku kada su, iz sigurnosnih razloga, publici u prvom redu podijeljene zaštitne naočale ili kada Cottin na četiri metra od tog istog prvog reda maše teškom kuglom za rušenje. Sve to uključuje publiku u ovaj jednostavan narativ dva klauna sa primalnom potrebom za uništavanjem na jedan nevjerovatno direktan način. Kao da se želi reći da drama ipak nije “plesač na žici zategnutoj između dvije strane luka” nego kugla od 15 kilograma koja te može udariti po glavi. I, zaista, iz ličnog iskustva mogu potvrditi da je napetost ipak malo veća uz kuglu od 15 kilograma koja te može udariti po glavi. Naravno, to ne znači da se svaka predstava treba oslanjati na direktno izlaganje publike u opasnost da bi se postigla napetost, ali “Razbijeni u komadiće” ima dobro utemeljenje za to i zahvaljujući tome sa publikom se komunicira na jednom nivou koji nije nivo potpune svijesti. Višeznačnost svakog čina kao da sve asocijacije ujedinjuje u jedno, u osjećaj. Iz nekog razloga, uništavanje ornamentiranog regala je opuštajuće. Djeluje kao osveta nekim starim vremenima, kulturnim vrijednostima, društvenoj stratifikaciji ili bilo čemu na šta nas ovaj komad namještaja asocira. Otkriva se neka mračna potreba u ljudskoj duši da sve rastavi i razdvoji i da uništi ono što nas ometa. Ipak, kada je regal uništen, žalosno je gledati njegove djeliće koji su nekada imali svoj oblik i funkciju. To se pogotovo može osjetiti sa ulaskom trećeg lika, kojeg tumači Marguerite Bordat. Ona razočarano počinje sakupljati komadiće regala i uredno ih slagati u nešto novo. Zanimljiva trivia, koja se ne može i ne mora iščitati iz predstave, ali je u svakom slučaju simbolična i priliči ideji ovog “poluimerzivnog” pozorišta jeste informacija da je Bordat po zanimanju scenografkinja i dizajnerica. Njoj se na koncu pridružuju i ostala dva lika, a zatim su i članovi publike pozvani na pozornicu bez objašnjenja i upute šta im je raditi. Ali ponovo, neki instinkt djeluje i kod ljudi se javlja potreba da pomognu i nakon uništenja ponovo grade, što se i desilo u SARTR-u ove večeri. Pomoći da se nakon svjedočenja razaranju nešto novo napravi poseban je osjećaj i kroz ovaj poziv u pomoć publici autorski tim je uspio ostvariti nevjerovatno stapanje svjetova triju likova na sceni i svijeta publike, što omogućava da predstava istinski komunicira.

Ali i gledano sa jedne potpuno racionalne i svjesne strane, pricip ove predstave je čist i jasan, a utemeljen je u opozicijama. Meunier i Cottin su samom pojavom različiti. Meunier je krupniji, stariji i krući u pokretu, što se u predstavi naglašava kroz komične scene u kojima on pokušava imitirati skladne i brze pokrete mlađeg i vitkijeg Cottina i u jednom navratu kada mu se, zbog fizičkog napora, ukoči kičma. Isto se postiže i njegovim kostimom koji uključuje steznik za leđa, ponovo naglašavajući isti problem ograničene pokretnosti. Još jedan očit primjer opozicija u ovoj predstavi jesu uspoređene grubost uništenja i elegancija pokreta. Kada Meunier na koncu u potpunosti uništava regal, nemilosrdno ga udarajući sjekirom i nekontrolisano odašiljući njegove komadiće na sve strane, odmah do njega, Cottin izvodi nježan i elegantan ples. I, na koncu, kontrast između konstrukcije i dekonstrukcije na kojem se temelji cjelokupan koncept. Dok regal postoji, postoji i potreba za razaranjem. Nakon razaranja slijedi kreiranje. Na kraju se postavlja pitanje, šta slijedi nakon novog kreiranja. Na ovaj način ponuđeni su nam simboli kojima možemo dati brojna značenja. Ipak, ovo ne znači da predstava nema fokusa. Iako, Meunier i Cottin nisu imali potrebu da na regal zalijepe natpis poput “temeljni mitovi zapadnoevropske kulture” ili bilo šta drugo da bi nas usmjerili na samo jedno značenje, jasno je da je njihova predstava usredotočena na razaranje kao  primalni princip koji se nalazi u srži svega što je za stepenicu više. I zahvaljujući dobroj slapstick komediji koja publiku stavlja u neko stanje nalik na trans i slijepilo, do trenutka kada je sve uništeno, nismo svjesni da je ono čemu se smijemo poprilično uznemirujuće. Da bi nam na kraju, ipak, bila ponuđena mogućnost iskupljenja i istovremeno predstavljena najljepša strana pozorišta koja ukazuje na činjenicu da smo svi mi koji dijelimo prostor pozorišne dvorane u treutku predstave zajedno i kada je riječ o stvaranju i kada je riječ o uništenju.

Piše: Benjamin Konjicija



javne nabavke