SHIFT KEY: Između spotlajta i sjene

Na Internacionalnom tatarskom festivalu MESS u nedjelju i ponedjeljak, posjetitelji su imali priliku vidjeti prezentaciju dva teatarska work in progress projekta koji su nastali u okviru inicijative SHIFT KEY.

SHIFT KEY je dvogodišnji program u kojem učestvuje pet europskih festivala. MESS, kao nositelj projekta, te Short Theatre iz Rima, ATC festival iz Bilbaoa, BE festival iz Birminghama i ITS festival iz Amsterdama. Cilj ove suradnje je da se poveća mobilnost europskih umjetnika, te im se pruži prilika da svoj rad predstave u međunarodnom kontekstu.

U Sarajevskom izdanju ovog programa učestvovali su belgijski umjetnik sa sarajevskom adresom, Thomas Steyaert sa svojim projektom Playlist #Shuffle i Mokhallad Rasem sa kolektivom teatra Thoneelhuis iz Belgije sa projektom Revolucija tijela.

Iako konceptualno i estetski potpuno različiti, oba ova projekta odlikuje važan društveni angažman i stavljanje u centar pozorišnog zbivanja ljude i priče s margine.

Playlist #Shuffle je Thomasov nastavak rada koji je započeo sa kolektivom Moving Island, a čiji je cilj bio dovesti teatar u zajednicu, te služeći se teatarskim sredstvima, dati priliku onima koji je obično nemaju da ispričaju svoje priče. Ovaj put, Thomas je radio sa članovima udruženja „Joy of life“ od kojih svako ima različite poteškoće u razvoju, od Daunovog sindroma do autizma. Stvarajući kolaž scena, koristeći muziku, pjesmu, ples, pokret, ali i verbalne pasaže čiji dijapazon seže od pripovijedanja šala do direktnog obraćanja publici kojoj se adresira njihov položaj u društvu i želja da ga promijene, Steyaert stvara demokratični prostor u kojem je scena podjednako dostupna svima. On dovodi ljude s margine društva i stavlja ih u centralni prostor scene, te im tako daje glas. I ono što je najvažnije, daje taj glas svakome, puštajući svakoga da pokaže ono što želi, bez potrebe da se uklapa u zadate i očekivane forme, ili dostiže estetsko savršenstvo i suvereno vladanje pozorišnim jezikom. Njegov cilj nije uklopiti ljude u postojeće forme, težeći estetskom zadovoljenju očekivanja publike, već proširiti u svijesti publike shvatanje scene i scenskog izraza i dokinuti elitizam u kojem je scena rezervisana samo za one visokofunkcionalne, školovane, izuzetno vješte performere – scena je prije svega prostor za izraz. A pravo da se izrazi treba imati svako.  I ono što se ipak čini najvažnije, u Thomasovom radu nema protežiranja – u njemu su svi učesnici ravnopravni sagovornici, što se direktno reflektuje i na odnos publike, a to se čini da je najveća promjena koja se desi – promjena u svijesti onih koji gledaju.

Iako estetski potpuno različit, projekat Revolucija tijela, izveden u Pozorištu mladih, također donosi priče s margine. Rasemovo iračko porijeklo određuje i njegov tematski fokus. Njegov kolektiv je u dvije etide od po dvadeset pet minuta publici donio priču o Arapskom proljeću, istraženu kroz formu gerila plesa. I prvom i drugom etidom preovladava jedno dominantno rediteljsko rješenje – video projekcija na platnima i tijelima performera, koji je svojim pokretom animiraju, daju joj teksturu, preoblikuju je ili podražavaju, u zavisnosti od značenja koje žele da proizvedu. U prvom dijelu performansa izmjenjuju se fotografije razrušenih prostora i zarobljenika koji čekaju smrt – slike nasilja i slike razaranja. Tri performera: Mostafa Benkerroum, Mokhallad Rasem i Ehsan Hemat, obučeni u bijele kostime, kako bi se u potpunosti mogli uklopiti u projekciju, polako izranjaju iz fotografija, gotovo kao da je u pitanju mimikrija. Oni svojim tijelima postaju dijelovi slika, videa i fotografija, pa se u jednom momentu gledateljima čini da su samo tekstura zida, dok u drugom preuzimaju direktnu ulogu učesnika, da bi na kraju, pomjeranjem platna, direktno utjecali na preoblikovanje video sadržaja. Pred sam kraj etide, ovaj formalni postupak dobija svoje puno značenje u naraciji u kojoj se žrtve izvinjavaju zato što su žrtve i što opterećuju naše poglede svojom tragedijom. Stoga se njihovo uranjanje u video projekciju može tumačiti dvojako – i kao pokušaj mimikrije, sklanjanje od pogleda i zločinaca i posmatrača, ali i kao njihovo identitarno određenje – ove slike smo mi i ovi prostori i događaji nas trajno oblikuju.

Dok se prva etida odnosi na sam prostor razaranja, druga se bavi migrantskim iskustvom. U ovoj etidi Rasem polazi od pojma čekanja. U nizu dokumentarnih videa, u krupnom planu, različiti ispitanici odgovaraju na pitanje: „Šta je za vas čekanje?“ I dok se odgovori prvobitno kreću od svakodnevno banalnih do filozofskih i poetičnih, fokus se uskoro prebacuje na one koji se tiču migrantskog iskustva – tragedije onih kojima je život zaustavljen u procesu čekanja da se njihov boravak u novoj zemlji legalizuje. U ovom dijelu performansa, izvođači u rukama drže bijela platna, na čijoj se površini reflektuju lica ispitanika. Svojim pokretom, oni razdvajaju i spajaju sliku, preoblikujući je i rastačući na fragmente, te tako razlamaju lica ljudi koji govore – razlamajući njihove živote i njihove identitete.

Nemoguće je napraviti kritički osvrt na nešto što je nedovršeno djelo, zaustavljeni trenutak u procesu. Ipak, moguće je reći da je MESS s ovim projektom otvorio mogućnost umjetnicima da pokažu mali dio svog rada, te da njihov rad bude prepoznat kao značajan, kako u profesionalnim teatarskim krugovima, tako i kod teatarske publike u raznim europskim gradovima. Zato se nadati da će projekat biti uspješno nastavljen, te da ćemo neke od ovih radova uskoro gledati u cjelosti na nekom od narednih izdanja MESS-a.

Piše: Asja Krsmanović



javne nabavke