Sjećaš li se Doli Bel- Jedno sjećanje za ponijeti

„Sjećaš li se Doli Bel“ u izvedbi Kamernog teatra 55 održana je pretposljednju večer takmičarskog programa festivala MESS. Režiju predstave potpisuje Kokan Mladenović, dramaturgiju Vedran Fajković, a u predstavi igraju Mirsad Tuka, Davor Golubović, Elma Jukić, Emir Hadžihafizbegović, Tatjana Šojić, Gordana Boban, Muhamed Hadžović, Admir Glamočak, Sabit Sejdinović, Amar Selimović, Saša Krmpotić i Sin Kurt.  Predstava je adaptacija nastala prema motivima istoimenog filma iz 1981. redatelja Emira Kusturice i romana scenariste filma Abdulaha Sidrana, tako da dramska forma ima nekoliko odstupanja od priče koja je prikazana na filmu tj. romanu.

Sabahudin Dino Zolj nas kroz „Sjećaš li se Doli Bel“  vraća u prošlo vrijeme, davnu 63. godinu. Dino Zolj je sjena, duh vlastite historije. Osnovni motiv predstave, sjećanje, je oživljeno pomoću 12 kofera. Ti koferi nisu samo dio scenografije, već i osnovna rekvizita koja ima više značenja. Kofer u isto vrijeme može biti krevet, ormar, stolica… Svestranost scenografije, za koju je zaslužna Adisa Vatreš – Selimović je omogućila da svaki element Dininog sjećanja oživi. Na samom početku predstave Dino Zolj (Mirsad Tuka) se na sceni pojavljuje s koferom iz kojeg izlazi mlađi on ( Davor Golubović). Otvaranjem kofera sjećanja, pojavljuju se i drugi likovi Dinine prošlosti, njegovi roditelji, braća, prijatelji, Šintor i njegova prva ljubav Doli Bel. Neposredni susret Dine s prošlošću uzrokuje prisjećanje bolnih ali i sretnih uspomena, koje ne samo da su obilježile Dininu mladost već i jedan period socijalističke vladavine u koju su mnogi vjerovali. Predstava je ispričana kao Dinino sjećanje, te je on kao glavni akter sudionik svake scene i posmatra mlađeg sebe, uviđa vlastite greške i s ponosom se prisjeća ideala u koje je nekada vjerovao.

Vodeći se parolom „U komunizmu ništa nije nemoguće“ Dino je imao naizgled bezbrižnu mladost, dobre prijatelje, stabilan dom, ali ništa od toga nije onako kako se čini, jer su Dinini ideali utemeljni da vizionarskim idejama koje tada nisu mogle imati uporište. U njegovom svijetu sve je bilo zasnovano na praznim obećanjima, svaki kofer koji je ponio sa sobom je ostao prazan, ispunjen jedino sjećanjima. Redatelj se odlučio za minimalistički koncept u kojem je stavio fokus na društvo, izdvajajući iz kolektiva pojedinca, onog jedinog koji može objektivno da sagleda svijet oko sebe. Na sceni nije potrebno mnogo scenografije niti mnogo rekvizite, jer toga zapravo i nema ili ne vrijedi puno. Predstava kroz porodicu Zolj prikazuje to vrijeme kao osiromašeno, svedeno na samo ono što je čovjeku najnužnije. Zbog toga je mladi Dino opsjednut hipnozom i autosugestijom, jer samo kao pojedinac može da promijeni sebe, a sistem mu to nikada neće omogućiti. Sredinom prošlog vijeka, u vrijeme velike tranzicije i ekonomskog razvoja, društvo se nadalo velikoj progresiji i maštalo o boljoj budućnosti, ali je još uvijek vladao patrijarhat i veličanje velikih diktatora. Zbog toga je u predstavi i stavljen naglasak na porodicu u kojoj otac ima glavnu riječ, a djeca, naročito majka nemaju pravo da se upliću u njegove odluke. Možda se danas 63-ća čini kao neko davno prošlo vrijeme, ali stanje u društvu je do danas ostalo isto. Ženski likovi u ovoj predstavi, naročito majke su prikazane kao brižna i požrtvovana bića, ali su potlačene i nepoštivane od strane svojih najbližih. Takva je Dinina majka, Sena (Gordana Boban)  koja sluša svaku muževljevu riječ i poštuje ga, ali održava mir i red u kući, te bi se cijeli sklad jedne porodice bez nje raspao. Nasuprot njoj je Mahmut Zolj (Emir Hadžihafizbegović), koji umire onog dana kada dobije odluku da ipak neće dobiti stan koji mu pripada jer je potrebniji direktorovoj sekretarici. Njegova smrt je lagana i metaforična i predstavlja umiranje jedne cijele klase koja je umrla zajedno sa svojim idealima. Scena u kojoj otac umire je posljednja scena ove predstave, ali i najemotivnija scena, u kojoj je otac napokon odlučio da čuje o čemu njegov sin piše, te dok Dino čita svoje zapise o utopiji, otac polako uzima posljednje udisaje. Dino je jedini član porodice kojem je otac dopustio da bude uz njega dok odlazi, jer je on jedini svjedok ideje koja umire.

Cijela predstava ima nostalgičan i pomalo tužan ton. Iako govori o životu kakav jeste sa svim svoji usponima i padovima, podtekst je veoma pesimističan i obećava da će nas kraj dotaknuti u najdublje slojeve duše. Jedno od svjetlijih sjećanja Dinine mladosti jesu dani provedeni u njegovoj utopiji, u golubinjaku sa Doli Bel. Ona je bila njegova prva ljubav, prvi poljubac i prvi put kada je zbog nekoga osjetio bol. Dinamika između Dine i Doli ( Elma Juković) nas od početku uspije uvući u ljubavnu priču, naivnu i čistu, skoro dječiju. Njihova veza se razvija polako, svakim novim susretom u golubinjaku Dino se sve više zaljubljuje u Doli. Mi ih vidimo kao dvoje mladih koji žive u svom mikrokosmosu i još uvijek ne slute šta se krije iza ograde golubinjaka. Dolaskom, tj povratkom Šintora, narušava se Dinina utopija. Šintor dovodi Dinine drugove da siluju Doli. Scena grupnog silovanja je urađena bez ijednog dodira, ali je toliko gnusna i strašna da Dolini krici i vriska ostaju još dugo da titraju u zraku, ne dopuštajući da se preko takvog čina pređe s lakoćom. Nakon te scene više nema smijeha, nema šala ni duhovitih momenata. Od tog trenutka Dinina utopija više ne postoji i sa time je završena svaka nada da će njegova ljubav sa Doli Bel postati moguća.

U trajanju od dva sata i petnaest minuta teško je očekivati da će predstavi uspjeti održati ritam u kontinuitetu ali je ova predstava dokazala da je to moguće. Iako priča jeste tmurna, redatelj vješto koristi komička olakšanja i na pravim mjestima tako da je nemoguće ne poistovjetiti se i nasmijati vragolijama malog Mide (Sin Kurt) ili maštovitosti benda Dine i njegovih drugova koji moraju svirati na improvizovanim instrumentima. Sama predstava je kao balada o prošlosti koja nakon gledanja/slušanja ostavlja knedlu u grlu i ne dopušta da je se tako lako zaboravi. Uigranost ansambla čini da ova svojevrsna kritika društva zaživi na način da joj se povjeruje i da se zapitamo u koga i u šta vjerujemo. Redateljski koncept je doveo do kraja ideju da se jedino uz pomoć autosugestije čovjek može promijeniti iznutra i da su sjećanja jedino što zaista čovjeku treba da bi mogao nastaviti dalje.

Piše: Emina Šehić



javne nabavke