SPOMENAR
Mirza Idrizović
1998.
SPOMENAR / Mirza Idrizović
Mirza Idrizović je jednom prilikom rekao da „praviti film znači dosanjati davno započete snove“. Takvi su mu bili i filmovi. Oni su uvijek ostavljali nešto iza sebe, jer su bili priča o životu, a ne njegova konstrukcija. Kada pročitate ovu knjigu onda vidite da je Mirza svijet doživljavao intenzivno, dinamično, začuđen i radoznao nad čudesnim baštama opsesija i delirija života.

Vidi više..

 



javne nabavke

SPOMENAR / Mirza Idrizović

 

Mirza Idrizović je jednom prilikom rekao da „praviti film znači dosanjati davno započete snove“. Takvi su mu bili i filmovi. Oni su uvijek ostavljali nešto iza sebe, jer su bili priča o životu, a ne njegova konstrukcija. Kada pročitate ovu knjigu onda vidite da je Mirza svijet doživljavao intenzivno, dinamično, začuđen i radoznao nad čudesnim baštama opsesija i delirija života. Za njega je svijet takođe magija i promjena, i čovjek mora svojim duhom odgovarati ovim njegovim mogućnostima. Zato se u ovim esejima, često radosno, nekad bolno, otkriva mogućnost da osjetimo i budemo svjesni – ljepote.

Pripovjedački Idrizovićev dar kao da se pokoravao filmskim kanonima, dinamične transformacije vlastitih impresija života, koji ima svoj imanentni ritam vremena, ali takođe i arhitektonski ritam prostora, koji nekim mjestima u njegovim uspomenama, kao u kadru omogućavaju da istaknu dok druga, uglavnom ona loša i ružna, potiskuju u pozadinu. U umjetnosti i životu Mirza je davao prednost ljepoti, pa makar se njeni sadržaji izmjenjivali sa svim napetostima i konvulzijama koje u ovom prostoru prate svakog filmadžiju.

Kao njegov mladi student i mladi kolega imao sam priliku da sa njim mnogo razgovaram. Uvijek ću se sjećati tih iskrenih susreta u kojima je imao neobičnu moć da smireno, sa puno ljubavi nađe onu pravu riječ koja razumije sve ambicije i dileme mladog čovjeka, upravo kao „dobar duh filma“ kako ga je nazivao jedan njegov kolega.

Možda smo zbog toga svi voljeli Mirzine filmove i njegove priče, kao snove, koji su bili naše boje osjećanja i slutnji, naša lična i spiritualna filmska metrika koja nam je otkrivala tajne života.

Iza tih filmova stajao je autor koji je hvatao život kroz prizmu svjetlosti i njegovog transponovanja u slike, atmosferu, riječi, ljude, sve ono što se nekad ne napiše u jednom scenariju. Njegovi filmovi su bili tako spojeni u onoj vrsti harmonije koja je to i sam život – izabran po vlastitoj mjeri. Zbog toga ne čudi njegova privlačnost, jer je to poseban poetski svijet strasnog sineaste, radoznalog i nemirnog duha upućenog na film kao igru.

Za razliku od mnogih svojih kolega, on je znao da nema recepta kako treba snimiti film.

U jednom se filmu izražavao akvarel tehnikom, lepršavošću i privlačnom nedorečenošću („Ram za sliku moje drage“), dok se u drugom opredjeljivao za čvršću naraciju i univerzalne izolovane ambijente i junake čija je drama fokus života u njihovom kvitesencijalnom smislu („Miris dunja“ i „Azra“).

Tako se Idrizović, uz primjese svih trendova svog vremena, profilira kao reditelj koji iskazuje jedan koncept blizak poetskom realizmu, ali kroz autorsku optiku koja nalaže govor filmski mislenog bića sa bogatom skalom značenja.

Kada odu ljudi koji su u životu zaista uradili nešto, nije lako izgovarati riječi, jer njihovi tragovi ne dozvoljavaju isprazna ritualna izricanja. Pa ipak, spomenimo da je zadužbina Mirze Idrizovića velika i obavezujuća za naš, bosanskohercegovački film. Njegov filmski opus čini parametre modernosti bh. kinematografije, autorske dosljednosti istraživanja forme u kojem je „stvaranje draže od savršenstva“.

 

Dino Mustafić

Zatvori

 

SPOMENAR / Mirza Idrizović

 

Mirza Idrizović je jednom prilikom rekao da „praviti film znači dosanjati davno započete snove“. Takvi su mu bili i filmovi. Oni su uvijek ostavljali nešto iza sebe, jer su bili priča o životu, a ne njegova konstrukcija. Kada pročitate ovu knjigu onda vidite da je Mirza svijet doživljavao intenzivno, dinamično, začuđen i radoznao nad čudesnim baštama opsesija i delirija života. Za njega je svijet takođe magija i promjena, i čovjek mora svojim duhom odgovarati ovim njegovim mogućnostima. Zato se u ovim esejima, često radosno, nekad bolno, otkriva mogućnost da osjetimo i budemo svjesni – ljepote.

Pripovjedački Idrizovićev dar kao da se pokoravao filmskim kanonima, dinamične transformacije vlastitih impresija života, koji ima svoj imanentni ritam vremena, ali takođe i arhitektonski ritam prostora, koji nekim mjestima u njegovim uspomenama, kao u kadru omogućavaju da istaknu dok druga, uglavnom ona loša i ružna, potiskuju u pozadinu. U umjetnosti i životu Mirza je davao prednost ljepoti, pa makar se njeni sadržaji izmjenjivali sa svim napetostima i konvulzijama koje u ovom prostoru prate svakog filmadžiju.

Kao njegov mladi student i mladi kolega imao sam priliku da sa njim mnogo razgovaram. Uvijek ću se sjećati tih iskrenih susreta u kojima je imao neobičnu moć da smireno, sa puno ljubavi nađe onu pravu riječ koja razumije sve ambicije i dileme mladog čovjeka, upravo kao „dobar duh filma“ kako ga je nazivao jedan njegov kolega.

Možda smo zbog toga svi voljeli Mirzine filmove i njegove priče, kao snove, koji su bili naše boje osjećanja i slutnji, naša lična i spiritualna filmska metrika koja nam je otkrivala tajne života.

Iza tih filmova stajao je autor koji je hvatao život kroz prizmu svjetlosti i njegovog transponovanja u slike, atmosferu, riječi, ljude, sve ono što se nekad ne napiše u jednom scenariju. Njegovi filmovi su bili tako spojeni u onoj vrsti harmonije koja je to i sam život – izabran po vlastitoj mjeri. Zbog toga ne čudi njegova privlačnost, jer je to poseban poetski svijet strasnog sineaste, radoznalog i nemirnog duha upućenog na film kao igru.

Za razliku od mnogih svojih kolega, on je znao da nema recepta kako treba snimiti film.

U jednom se filmu izražavao akvarel tehnikom, lepršavošću i privlačnom nedorečenošću („Ram za sliku moje drage“), dok se u drugom opredjeljivao za čvršću naraciju i univerzalne izolovane ambijente i junake čija je drama fokus života u njihovom kvitesencijalnom smislu („Miris dunja“ i „Azra“).

Tako se Idrizović, uz primjese svih trendova svog vremena, profilira kao reditelj koji iskazuje jedan koncept blizak poetskom realizmu, ali kroz autorsku optiku koja nalaže govor filmski mislenog bića sa bogatom skalom značenja.

Kada odu ljudi koji su u životu zaista uradili nešto, nije lako izgovarati riječi, jer njihovi tragovi ne dozvoljavaju isprazna ritualna izricanja. Pa ipak, spomenimo da je zadužbina Mirze Idrizovića velika i obavezujuća za naš, bosanskohercegovački film. Njegov filmski opus čini parametre modernosti bh. kinematografije, autorske dosljednosti istraživanja forme u kojem je „stvaranje draže od savršenstva“.

 

Dino Mustafić

Zatvori