Sva zavodljivost nasilja

Peti dan Internacionalnog teatarskog festivala MESS, publika jena sceni Sarajevskog ratnog teatra imala priliku vidjeti predstavu „Palmira“ čije apsolutno autorstvo potpisuju Bert and Nasi (Bertand Lesca i Nasi Voutsas), teatarski umjetnici iz Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva.
„Drevni grad Palmira bio je jedan od najbolje očuvanih na svijetu. Turisti iz cijelog svijeta dolazili su da bi vidjeli znamenite hramove Bel i Baalshamin, kao i Trijumfalni luk. Sve do 2015. Godine kada je ISIS preuzeo kontrolu nad gradom, uništio njegove hramove, opljačkao njegove grobnice, te iskoristio njegov amfiteatar kako bi izvodio pogubljenja“, stoji u opisu predstave.
Kada vidite naslov „Palmira“ i pročitate ovaj opis, prvi strah je da ćete ponovo gledati prizore uništenja jednog grada kakve gledamo u novinskim člancima svaki dan, ili slušati pripovijedanje o njegovom razaranju, ali upravo je to nešto što se neće desiti u ovoj predstavi.
Bert i Nasi umjesto toga ogoljavaju mehanizme politike nasilja i impulse razaranja u svoj njihovoj banalnosti kroz izbor svojih scenskih radnji koje su jednostavne, vrlo često duhovite, te stavljajući publiku u poziciju aktivnog sudjelovanja grade svijet višestrukih manipulacija.
Da bi ovo postigli, bit će im potrebna prazna scena, nekoliko reflektora, dvije male vučne platforme i dva tanjira – jedan čitav i jedan razbijen. Predstava počinje ustanovljavanjem Bertovog razbijenog tanjira. Iako nismo nikada vidjeli ko ga je razbio, Bert pretpostavlja da je to učinio Nasi, te iz čiste, proračunate osvete koja uključuje i donošenje ljestava na scenu da bi se cijela situacija preuveličala, razbija njegov. Tu započinje krug agresivnosti koji će da se perpetuira do kraja same predstave. Ta agresivnost se na časove manifestuje fizičkim obračunima, na časove verbalnim vrijeđanjem i pasivnom agresijom, a jedan od svojih najstrašnijih oblika manifestuje i lažnim protežiranjem i manipulisanjem publikom kako bi zauzela strane i odlučila ko je kriv u sukobu kojem se ne zna početak, a sasvim izvjesno ni kraj.
Bert i Nasi od početka stavljaju publiku u aktivni položaj, direktno nam se obraćajući i lobirajući da zauzmemo strane, čas nas šarmirajući, svaki na svoj karakterističan način, čas nam nudeći dokaze o tome ko je počeo prvi. Publika treba da odluči da li će uzeti čekić na čuvanje i da li će ga dati jednom od njih dvojice. Publici je dozvoljeno da reaguje i pravi svoje vlastite izbore. Ali to ipak neće ni u jednom momentu promijeniti ishod predstave, pa čak ni pojedinih scena. Jer Bert i Nasi nas jako dobro manipulišu, dajući nam pravo izbora, ali izbora koji ništa ne znači jer ishod njihove igre ne zavisi od nas, baš kao što ni politika više ne zavisi od volje građana.
U jednom momentu, istoj toj publici Bert kaže kako smo mi ipak na njegovoj strani jer se razumijemo zbog svog zapadnjačkog kulturnog nasljeđa, antagonizirajući Nasija o kom ne znamo ništa osim imena i njegovog istočnjačkog izgleda (iako se radi o britanskom umjetniku grčkog porijekla). A očekivan je ishod da upravo u tom trenutku publika ne reaguje i ponovo se stavlja u pasivnu posmatračku poziciju, iako joj je prethodno dato pravo na učestvovanje.
To pravo se po potrebi daje, po potrebi oduzima, a kroz njega se jasno demonstrira moć i provodi politika nasilja, te jasno portretira imperijalistički odnos zapada prema „neciviliziranom“ istočnom svijetu.
Cijela predstava leži na donosu Bert – Nasi i dinamici tog odnosa, kao i dinamici odnosa s publikom koji njih dvojica maestralno vode.
U ovoj predstavi nikada nećemo čuti riječ Palmira, nikada nećemo vidjeti ništa što direktno govori o uništenju jednog civilizacijskog spomenika, nikada se neće uspostaviti nikakva direktna veza, a ipak svaka radnja, svaka rečenica, svaki gest, direktno asocira na taj strašni anticivilizacijski čin i uzroke zbog kojih je do njega došlo. I ne samo taj, već i bilo koji drugi, a primjera je, na žalost, mnogo.
Bert i Nasi nas dovode na direktni ispit iz demokratije na kojem smo svi zajedno pali. Jer nasilje je banalno, često zavodljivo u svojoj jednostavnosti, a jeziva je lakoća s kojom se na njega pristaje.
Ono je u egzekuciji jednostavno poput razbijanja jednog tanjira. A sve što na kraju ostaje su krhotine koje neko mora počistiti.
Snaga ove predstave leži na njenoj jednostavnosti, direktnosti i nepretencioznosti, gdje kroz čisti pozorišni jezik ova dva autora komuniciraju s nama ozbiljne i velike ideje, čineći ih pristupačnim i lakim za shvatiti svakom gledatelju u publici. Ova predstava je svojevrsno antropološko istraživanje o oblicima kroz koje se nasilje manifestira i percepciji tog nasilja u savremenom svijetu.

Asja Krsmanović



javne nabavke