Svjedoci s nepouzdanim iskazima

Četvrte večeri 58. internacionalnog teatarskog festivala MESS u Pozorištu mladih Sarajevo izvedena je predstava “Bagdad” autorskog dvojca Enkhidu Khaled i Chris Keulemans. Scenski je to esej koji, eksploatirajući strategije predstavljanja dokumentarnog i narativnog teatra, postavlja pitanje koliko je sjećanje pouzdan instrument reprezentiranja prošlosti? Da li prošlost jeste ili je oblikujemo? Da li je su sjećanja istinita ili finim radom mašte slatku laž pretvaraju u ugodnu istinu?
Keulemans i Khaled su se slučajno upoznali u Amsterdamu. Ubrzo su shvatili da ih veže isto mjesto rođenja – Bagdad. Ali sjećanja na grad u kojem su proveli djetinjstvo bila su potpuno različita. Khaled je Kurd (segment identiteta koji na bitan način definira njegov socijalni status u Iraku, a istovremeno na nebitan u Amsterdamu, gdje je samo “migrant sa Bliskog istoka”). Oduševljen je holivudskim filmovima. U Amsterdam je došao studirati scenske umjetnosti, ali prije svega napraviti karijeru u teatru. Keulemans, pisac i režiser, potomak je evropske buržoaske inteligencije. U djetinjstvu je pohađao Američku školu u Bagdadu. Svakog jutra se uz melodiju američke himne zaklinjao na vjernost i odanost. U školi govori engleski (“Američki”, kaže Keulemans), kući holandski. Iako su njegovi roditelji, posvećeni humanitarnom radu, vjerovali da svojim profesionalnim angažmanom mogu pobijediti glad u svijetu, Keulemas djetinjstvo provodi u društvu sinova i kćeri naftaša koji su okupirali iračku pustinju. Za deset godina naučio je otprilike jednak broj arapskih riječi, a Arapi (i Kurdi) su posluga u njegovoj kući.
O razlikama u njihovim sjećanjima sam Keulemans kaže: “Moja sjećanja na Bagdad su prelijepa i mirna, dok su Khaledova potpuno drugačija, nasilna i ružna. Dogovorili smo se prije dvije godine da se obojica vratimo u Bagdad i osvježimo sjećanja, a nakon toga smo sve to pretočili u predstavu”.
Khaled, međutim, želi proširiti sliku koju formiraju sjećanja: “Nisam želio da ispričamo svoju priču, nego smo htjeli podijeliti što više priča i iskustava ljudi koji se bore za preživljavanje. Ja sam bio u toj istoj situaciji, živjeli smo na ulici i silno sam želio otići i podijeliti to iskustvo sa drugima”.
U predstavi, ipak, sve funkcioniše obrnuto. Khaled brblja isključivo o sebi, veoma nepouzdano i neuvjerljvo do te mjere da se predstavi sa tri različita imena. Keulemans sa druge strane veoma opširno, učeno i racionalno govori o historiji iračkog društva.
Predstava se poigrava sa dva tipa stereotipa koji su baština kolonijalizma u današnjem vremenu imperijalizma. Prvi je populističko-rasistički i podrazumijeva diskurs orijentalizma (najjednostavnije rečeno: erotizaciju i primitivizaciju Azije). Na jednak način se i danas u zapadnom mainstream mišljenju kodiraju karakteri, identiteti i tijela izbjeglica koje dolaze iz zemalja Orijenta. Drugi stereotip je intelektualistički. Provučeni kroz intelektualni filter Zapadnjaka narodi Bliskog Istoka izgledaju kao žrtve ratova i obespravljeni građani tiranskih režima. “Treba ih emancipovati”.
Pri tome je bitno istači kako Kuelemans napominje da demokratski Zapad žmiri na prisustvo i učešće svoje vojske u tim ratovima. Rečenica koja u predstavi najradikalnije objašnjava neprestano prisustvo američke vojske i naftnih kompanija u Aziji od završetka Drugog svjetskog rata do danas, jeste ona koja kaže da sukobe proizvode tri industrije: industrija rata, industrija nafte i industrija boga.
Ako se sa ideološkog plana prebacimo na dramski, može se reći da predstavu temeljito obilježavaju dva tipa nepovjerenja. Prvi je nepovjerenje prema jeziku. Svaki jezik krivotvori utoliko ukoliko predstavlja prenošenje jedinstvenih unutranjih osjećanja i i doživljaja u javne pojmove i oblike. Osim što je u zapadnoj kulturi obilježila romantizam, ta ideja je, na određen način, u XX stoljeću inspirisala skupinu poststrukturalističkih pravca mišljenja koji su jezik doveli do potpunog apsurda. Khaled, međutim, prema jeziku nije nepovjerljiv samo zbog toga što se boji da će riječi krivotvoriti osjećaje, nego i zbog toga što se boji da će slušalac krivotvoriti i riječi i osjećaje. Od dolaska na Zapad, od njega se očekuje samo da priča o sebi kao o žrtvi političkog i društvenog terora u Iraku. Keulemans, kao čovjek koji baštini tradiciju evropskog prosvjetiteljstva, jezik tretira kao mehanizam povezivanja ideja. Jezik je za njega sredstvo pomoću kojeg čovjek organizuje svoje ideje. Međutim, to sredstvo ga iznevjeri u trenutku kada Khaled i Keulemans ispričaju potpuno različite priče o Yusufu, mladiću koji je snimao poprišta ratnih dejstava u Bagdadu. U Keulemansovoj priči Yusuf je postao ovisan o snimanju nasilja (neka vrsta snuff fetišizma), dok je Yusuf iz Khaledovoe priče mladić koji nije mogao ostvariti životni san – postati filmski režiser.
Drugo nepovjerenje je iskazano prema teatru kao sistemu znakova. To se ne ogleda samo u odustajanju od drame i fingiranju dramske napetosti, parodiranju glume, bizarnoj upotrebi rekvizita, nego i u svođenju scene na minimalna sredstva koja tek održavaju teatarsku situaciju kojom je predstava izdvojena od stvarnosti u kojoj se kao takva događa. Taj utisak pojačava i improvizacija koja zbunjuje gledaoca. Tako u dijelu predstave u kojem učestvuje i prevoditeljica ostaje nejasno da li je prevod namjerno netačan (Holandija, npr, u prevodu postaje Belgija, PKK postaje “neka kurdska partija”, itd) kako bi se pokazalo da se priča gubi u prevodu, ili se radi o nenamjernim propustima kakve neminovno donosi slobodan prevod.
Teško je u konačnici reći da li je predstava “Bagdad” uspjela ili neuspjela, prije svega jer je teško procijeniti intencije autora. Zbog toga se može reći da je zbunjujuća, ali u ovom slučaju to nije pozitivna ocjena.

Edin Salčinović

Edin Salčinović rođen je u Sarajevu 1988. godine. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studirao Književnosti naroda BiH i Komparativnu književnost. Jedan o pokretača književnog časopisa (sic!). Objavljivao pripovijetke, književne kritike i oglede iz poetike romana. Od 2014. godine novinar dnevnog lista Oslobođenje, gdje trenutno obavlja funciju urednika Kulturne rubrike.



javne nabavke