„Svu moju ljubav“ Sarajevskog ratnog teatra: Da li je glumačka igra uvijek dovoljna?

Svu moju ljubav, Laurent Mauvignier

Režija: Zijah Sokolović; Igraju: Selma Alispahić, Igor Skvarica, Sead Pandur, Davor Sabo i Dženana Džanić; Dramaturgija: Nejra Babić; Scenografkinja i kostimografkinja: Adisa Vatreš Selimović; Autor muzike: Nedim Zlatar

 U popratnom programu Teatroskop 59. Festivala MESS i izvan konkurencije, izvedena je predstava Svu moju ljubav Sarajevskog ratnog teatra, nastala prema tekstu francuskog pisca Laurenta Mauvigniera, a u režiji Zijaha Sokolovića. Nakon, dakle, nekoliko predstava koje se bave aktuelnom društveno-političkom stvarnošću i nasuprot repertoarske politike koja je posvećena savremenom društvenom angažovanom pozorištu, Sarajevski ratni teatar se odlučio na postavku komada u čijem je fokusu porodica i pojedinac zarobljen unutar sopstvenih psiholoških i duhovnih zidova. U kladu sa tim je i za režiju odabran Zijah Sokolović, u centru čijeg autorskog senzibiliteta je čovjek, a do čije nadublje unutrašnjosti se jedino dolazi posredstvom glumačke igre. Međutim, da li je glumačka igra uvijek dovoljna za definitivnu uspješnost predstave, ako ostali elementi ne funkcioniraju na najbolji način?

Komad čini jedna porodica i njena prošlost, sadašnjost i budućnost koje se međusobno isprepliću i sjedinjuju u jednom prostornom i vremenskom stanju. Nakon smrti svoga oca, Otac (Igor Skvarica) se vraća na selo u kuću u kojoj je proveo djetinjstvo, blizu stabla gdje je njegova kćerka nestala prije deset godina. Pokop, porodični poslovi trebaju da se riješe, a on i njegova žena, Majka (Selma Alispahić) priželjkuju što prijašnji povratak u grad. Ipak, njihova sjećanja čekaju na njih i vraćaju se u obliku tajanstvene djevojke (Dženana Đanić) koja tvrdi da je Lisa, izgubljena kćerka i sestra. Svoju tvrdnju ona potkrepljuje sa kutijom u kojoj su stvari koje Otac prepoznaje kao one koje je njegova kćerka imala, a među kojima je i igračka medo, koja u sadašnjost priziva najdublje, najintimnije, ali i najbolnije sjećanje na Lisu. Uskoro im se u kući pridružuje i Sin (Davor Sabo) koji uprkos velikoj želji da vidi svoju sestru, odbija da se suoči sa mogućnošću njenog povratka i čini sve da nastavi svoj život. Nasuprot njega, Majka tvrdoglavo odbija da krene dalje i, kao da je riječ o igrački medo, čvrsto u zagrljaju drži sjećanje na svoju kćerku. „Ona za mene ima šest godina i uvijek će imati šest godina“, kaže Majka objašnjavajući da u odrasloj djevojci ne može prepoznati svoju kćerku. Jedino se Otac odlučno prepušta u kandže zvijeri sjećanja koje ga istovremeno izvana hrani, ali i ubija iznutra te koje je, ako mu uzvratite pažnju, spremno mutirati i pojavljivati se u novim oblicima, prelaziti iz prošlosti u sadašnjost, preuzimati život. Nekada srećom i ljubavlju ispunjen prostor, s povratkom postaje kuća duhova sa tek preminulim Djedom (Sead Pandur) kao živim predstavnikom prošlosti, u kojoj je granica između živih, mrtvih i utvara sjećanja, sve tanja.

Oslonjen na historiju dramske književnosti, Mauvignier je kreirao djelo od 14 sekvenci koje koristi ambivalentnost Harolda Pintera, životnu utrnulost Antuna Pavloviča Čehova, besciljnost Samuela Becketta, i spajajući iracionalno i imaginacijsko sa surovom realnošću, nagovještava scenski prostor za katarzu. Za one koji zbog gubitka voljenih, svu svoju ljubav čuvaju za sjećanje. Sve ovo je prepoznao i Sokolović te je, kako bi oživio nešto od njegove živosti, svu svoju scenu prepustio glumcima i njihovoj međusobnoj interakciji, što je svakako nabolji način da stigne do najskrivenijih dijelova čovjekove psihe. Na koncu, to se ispostavilo kao ispravno čitanje komada, s obzirom da su Skvarica, Alispahić, Đanić, Pandur i Sabo, uprkos povremenim nesigurnostima u izvedbi, apsolutno zavladali scenom i jedan sveopšti haos u kojem se za prevlast bore uspomene i stvarnost, ludlilo i razum, ljubav i mržnja, čine razumljivim, jasnim, životnim. Prebacujući se iz jednog stanja u drugo i izmjenjujući glas i izraz lica uporedo, gotovo neprijemijetno, a opet jasno razgraničeno, glumci uvjerljivo oživljavaju Mauvignierov haotični fotografski album, koji sa svakim novim listanjem i prizivanjem uspomena, mržnju čini dominantnijom u odnosu na ljubav. Režiser je od svojih glumaca zahtijevao trezvenost kako bi se istakla izražajnost izgovorenog, i kako bi se paleta različitih, dijametralno suprotnih, osjećanja, mogla razlikovati u nijansama. Partnerska igra tako funkcioniše uz pomoć trenja između glumaca, u kojem se krije i tišina i neizgovoreno, i poricanje i prihvatanje, i smiraj tijela i njegov polet.

„Plač majčinog srca za njenog sina, za onoga koji ostaje… Svu moju ljubav… ali ona je moja ljubav, njoj sam je dala, njenom odsustvu… Sva moja ljubav je ono što me plaši svaki minut moga života. Mi dajemo sve za one koji ostaju? Ali ja ne mogu, nikad nisam mogla. I najgora stvar je što i ne želim. Čuješ li me? Ne želim“, kaže Majka u monologu s kojim se obraća Sinu.

Ipak, kada je u pitanju sama podjela, apsolutni pogodak je postignut sa Selmom Alispahić kao Majkom, Davorom Sabom kao Sinom te Dženanom Đanić u ulozi Lise, razapete između djevojčice i djevojke, uspomene i živog bića, imaginacije i stvarnosti, dok se ipak određena pitanja nameću u izboru Skvarice i Pandura. I kako se u odabiru Pandura za ulogu mrtvog Djeda može pronaći određeno objašnjenje te se učitati da je on mlad jer je u sjećanjima ostao takav, za izbor mladog Skvarice u ranim tridesetim, da igra srednjovječnog muža i još bude otac tinejdžera, ne postoji logično objašnjenje, osim onoga koje se krije u apsolutnom nedostatku drugih rješenja. Uprkos Skvaricinom glumačkom talentu i spremnosti da obuče kostim bilo kojeg lika u bilo kojem stanju, čini se da bi za Selminog partnera na sceni bolje odgovarao neko njenih godina ili stariji, što je slučaj npr. u drugoj SARTR-ovoj predstavi Ay, Carmela, što se svakako osjeti kada je u pitanju uvjerljivost razvoja odnosa između ova dva lika, dok onaj između Sina i Oca funkcioniše dosta bolje.

Iako poprilično oskudne, kostimografija i scenografija postoje u rascjepu između savremenog i starinskog, gradskog i seoskog, jave i sna, prošlosti i sadašnjosti, dok se muzika otvaranja nameće kao relativno loš izbor, a obzirom da nije u funkciji niti ideje, niti sadržaja, niti vremena, niti prostora u kojem je smještena, ne izaziva nikakvu emociju i sa svojom pretjeranom modernošću odlučno klizi u patetiku i banalnost gdje joj je definicija samo ukras.

Nadalje, s jedne strane je kao centralni nedostatak predstave moguće izdvojiti odsustvo dramaturške progresivnosti, što dešavanja na sceni, poprilično dugo vremena drži u istoj ravni, a s druge strane upravo ta repetativnost u smijenjivanju psiholoških i duhovnih stanja glavnih protagonista, povremeno, ne u cjelini, pomaže u stvaranju čistog Čehovljevog isječka života jedne porodice, u kojem ne postoje nasilni raspleti niti preokreti, pauze niti prostorne promjene u fizičkom smislu, i gdje likovi ne predstavljaju heroje koji nonšalantno savladavaju sve prepreke i redovno stižu do sretnog kraja. Tako se može reći da se režiser hrabro usudio u nešto što nije česta karakteristika aktuelnih teatarskih tokova te je više sklonije filmu nego pozorištu. Ipak, potrebno je navesti da se zasigurno moglo poraditi na ritmu, ali ne kada je u pitanju glumačka igra, već razvoj fabule, i više se fokusirati na izmjene, a ublažiti ponavljanje već ranije predstavljenih informacija.

U konačnici, predstava Svu moju ljubav nije uzbudljvo, dramatično, tehnički spektakularno teatarsko djelo, ali se ipak, na trenutke, ali samo na trenutke, uspijeva približiti publici, oživljavajući isječke života jedne porodice koja živi i koja umire od sjećanja. Stvorena posredstvom čiste glumačke igre, u čiju uvjerljivost je ugrađena sva ljubav ovoga svijeta.

Piše: Mirza Skenderagić



javne nabavke