Welcome

Predzadnji dan festivala, publika je imala priliku gledati predstavu Welcome redatelja Nermina Hazmagića u produkciji Udruženja za podsticanje i istraživanje izvedbenih umjetnosti Kontakt. Taman kad sam pomirio s time da nisam normalan, pretenciozni ulični uličar, festivalski bloger, i frustrirani vječni student dramaturgije u strahu od golih žena i da mi se ništa ne sviđa, da me pokosila vlastita frustracija, pogledao sam ovu odličnu predstavu. Tako intimna, a opet tako grandiozna, Welcome je predstava koja okupira i propituje traume i izbjeglištvo. Predstava Welcome uspijeva uspostaviti izvedbeni paradoks. Ona je, ne samo veliki ambijentalni i vizualni spektakl, već i intimna, ispovjedna meditacija o ljudskoj patnji. Iako vrlo kratka, svega 45 minuta, Welcome uspjeva gledatelja uvući u jedan novi svijet i jedno posebno trajanje, prostor za refleksiju i empatiju. Welcome odabire bazen kao ambijent za izvedbu. Voda je ne samo platno za projekcije videa i fotografija (Velija Hasanbegović, Redžinald Šimek), već i prostor igre. Iako veoma doslovna, ta metafora vode se razvije kao iznimno točna kada se govori o različitim aspektima traume kod izbjeglištva. Predstava otvara pitanje uspomena i njihove fluidnosti. Voda određuje trajanja slika i prenapregnutost izvođačkih tijela. Gledatelj je suočen sa scenskim gušenjem kada govori o utapanju. Isto tako, bazen je javni prostor, siguran i zaštićen, otvoren za sve. To je okvir vode suprotan od otvorenog mora. Tamo nema zaštitara koji će te spasiti u slučaju grča ili utapanja. To sjajno prikazuje scena kada Ermin Bravo proklizi bazenom, preko prikaza ljudskog stradanja (S. Sontag) na roza flamingu na napuhavanje. Welcome je transmedijalna predstava. Postavljena je negdje o rub ispovjednog kazališta, performansa i vizualne umjetnosti. Dramaturški je organizirana u tzv. postajnoj dramaturgiji gdje se u pravilnim intervalima izmjenjuju ispovjedi i proizvodnja slika. Tekst izvedbe ipak ostaje malo nedorečen, kao da nedostaje čvršćeg dramaturškog okvira koji bi spojio ispovjedi iz različitih izbjegličkih iskustava. Isto tako, vizualni materijali (crteži iz ratnog djetinjstva, whatsapp prepiska s čamca koji tone) kao i kazališne slike su puno emotivno nabijenije, sugestivnije i otvaraju šire polje refleksije.  Ipak,  priznat ću da je to stvar i mog osobnog ukusa. Teško je kritizirati osobne traume. Ali ni ne mislim da je problem što govore, nego načela izlaganja teksta koja su na mjestima proizvoljna. Fragmentarnost tekstualnog predloška odgovara dramaturgiji predstave, ali mu nedostaje unutarnjeg ustrojstva koji bi jasno zaokružio ovu meditaciju o ljudskoj patnji. Režija Nermina Hamzagića je vizualno raskošna, ali i tako suptilna u odnosima i manipulaciji publike. Posebno je tu velika slika žene u nikabu koja nakon što zacrni vodu kaže Bu! To je možda jedan od najlucidnijih kazališnih odgovora na trenutnu krizu humanizma koju sam vidio otkako je nastala tzv. izbjeglička kriza. Ansambl predstave čine Maja Izetbegović, Ermin Bravo, Sanin Milavić, Amar Selimović i Boris Ler. Potpuno sam oduševljen gledati glumce otvorene za eksperiment, ljude koji su spremni svoje tijelo staviti u ekstremne uvjete kako bi ispričali jednu važnu, bolnu priču. Iako su njihova tijela prenapregnuta, u fizičkom naporu, u ronjenima i gubitku daha, plivanju i smrzavanju, oni ostvaraju koncentraciju, neko unutarnje vrijeme i atmosferu s kojom uspješno mogu napuniti cijeli prostor olimpijskog bazena. Zajedno, oni su posvećeni ovom intimnom spektaklu koji kao da te poziva da bi te samo nekoliko minuta kasnije utopio. Ja vjerujem kako dobra umjetnost, a osobito kazalište, nije samo prezentacija tehničkih vještina. To je pak stvar elementarne profesionalnosti. Dobro kazalište nam omogućuje da vidimo nešto novo, možda čak i po prvi puta. Isto tako, daje nam uvid u ljudsku prirodu koji nam omogućuje da barem na tren postanemo bolji ljudi, dopustit ću si na trenutak biti patetičan. Ili barem samo malo manje frustrirani. Predstava Welcome je jedna od takvih predstava gdje, baš kao nakon dobre igre u djetinjstvu ili seanse psihoterapije nešto kasnije, svijet kao da vidimo nekim novim, humanijim očima. Dino Pešut


javne nabavke