“Zašto je poludio gospodin R?” Tanka linija između šale i ludila

Četvrtu večer festivala MESS publika je imala priliku pogledati predstavu „Zašto je poludio gospodin R?“ Jugoslavenskog dramskog teatra u režiji Bobe Jelčića. U predstavi igraju Boris Isaković, Nataša Tapušković, Branko Cvejić, Dubravka Kovjanić, Milan Marić, Bojan Dimitrijević, Jelena Stupljanin, Vesna Čipić, Feđa Stojanović, Pavle Korač, Rade Stojiljković.

Komad je nastao prema motivima istoimenog filma iz 1970. Rainera Wernera Fassbindera i Michaela Fenglera.  Gospodin R radi u arhitektonskoj firmi i očekuje unaprjeđenje na poslu. On živi u Zapadnoj Njemačkoj 70-ih godina i svijet oko njega je u potpunosti baziran na površno i teatralno prikazivanje prosperiteta. Porodica je simbol, posao je simbol, prijateljstvo je simbol. Predstava se bavi postepenim raspadanjem unutrašnjeg svijeta čovjeka koji se ne snalazi u artificijelnom okruženju.

Okruženje gospodina R. je bazirano na brzini, dok je njegovo prirodno stanje tromost, stoga nije ni čudno da je polkudio.. U njegovom životu kao da ne postoji konstanta, postoji samo neka neobično brza prolaznost u čijim se pauzama gospodin R ne zna snaći. Svi vide samo ono što je dobro, a ono što je pokvarno ne vrijedi popravljati. Kako onda da gospodin R popravi samoga sebe?

Svjetla u sali su upaljena, na prosceniju je jedan kauč, dvije fotelje i porodica R. Narušavanjem pozorišnih konvencija, Jelčić nam prikazuje iskrivljenu sliku klasične porodice. Neugodna tišina njihovog doma se odražava i na publiku, koja je ovoga puta u ulozi tv-a na kojem se izgleda ništa ne prikazuje. Porodica sjedi mirno, kao da nemaju o čemu da razgovaraju. Tišinu kratko prekida pjesma A little less conversation Elvisa Presley, koja će u nastavku predstave predstavljati lajtmotiv i odraz subjektivnog stanja glavnog lika.  .S dolaskom njihove rodice Hane, razbija se tišina i počinje nevjerovatno brz dijalog koji graniči sa nerazgovjetnim belebatnjem, gdje shvatamo da zapravo postoji mnogo toga za reći, samo izgleda da gospodin R nema kome. Uskoro u njegov stan  dolaze drugi likovi otac i majka, koja kirtikuje gospođu R, komšinica koja prolazi nenajavljeno, radne kolege koje pričaju viceve i tri tehničara koji dolaze izvana da bi popravili sve samo ne pokvareni kauč. Sve ovo se odvija na jako malom prostoru u uglu scene koji predstavlja skučenost njegovog života iz kojeg on bježi tako što gleda tv. Scene se kratke, dinamične i služe tome da ukažu na izgubljenost i otuđenost glavnog junaka. Metateatarski postupi su dobro plasirani i imaju svoju svrhu.

Jelčić u ovom komadu kombinira dramski i epski teatar. Baš kao što je i gospodin R podijeljen između dva života, onog društvenog i onog unutar svoje glave, tako je i predstava podijeljena na dva nivoa. Gospodin R probija četvrti zid i obraća se publici u trenutcima u kojima mora reći nešto što ne bi mogao reći svojoj supruzi ili kolegama, međutim ovaj postupak se koristi samo do polovine predstave, a od druge polovine je zamijenjen unošenjem pravog tv-a na kojima gospodin R prati vjesti, tj govore srpskog predsjedika Aleksandra Vučića u kojima obećava dobrobit i bolju budućnost države. Iako je redateljski komentar jasan, liku gospodina R je oduzeta mogućnost da progovori šta misli, te je on još više zatrpan težinom svijeta oko sebe.

Dizanjem kulise na polovini predstave otkriva se vanjski svijet gospodina R i time širi njegov prostor u kojem on napokon može da diše. Već ranije uspostavljena slika stvarnog života se narušava iluzijom da postoji prostor izvan okvira doma. Iza kulise je prostor u kojem su kao nasumično razbaceni komadi rekvizite koji ne služe nikakvoj svrsi osim da akcentiraju postojanje nekog šireg prostora od skučenog, klaustrofobičnog dnevnog boravka koji određuje glavnog junaka. Dramsku prekretnicu, ukoliko ona i postoji u ovoj predstavi, predstavlja slavlje u kojem se svi likovi (i jedan tehničar) ludo zabavljaju uz pjesmu A little less conversation, kroz njihovu plesnu tačku napokon vidimo prave ljude koji imaju potrebru da dišu da žive i da se zabavljaju, ne misleći na tegobnu svakodnevnicu.

Komad graniči sa apsurdom, na momente ima elemente slapstick komedije, duhovitih lajtmotiva, kao što su tri tehničara koji u suštini nemaju nikakve veze sa zbivanjima na sceni i muzičkim numerama. Ritam predstave ne ovisi samo o glumcima, koji su svoje zadatke ispunili na vrunskom nivou, već o jasno uspostavljenom mizanscenu i planovima po kojima se igra. Najveću ulogu u tome svemu igra dramaturgija, koju potpisuje Nataša Govedarica, u kojoj ne dopušta da ritam padne čak i u na momente predugačkim scenama prebrzog dijaloga. Radnja predstave je u velikoj mjeri slična onoj iz filma, s tim da je u ovoj predstavi poseban naglasak smješten na unutarnju radnju glavnog junaka i psihološki aspekt njegove ličnosti, koji je jednako uvjerljivo prikazan kako kroz emotivne, tako i kroz komičke scene u kojima je on pravi lik, pojedinac od krvi i mesa, čiji problemi nisu mnogo drugačiji od problema svakodnevnog čovjeka. Međutim, momenat kada gospodin R zaista poludi prođe neopaženo usljed silnih komičkih olakšanja, tako da na kraju nije ostavljeno prostora za to da se publika u potpunosti saosjeća s gospodinom R. Iako scena u kojoj gospodin R ubija komšinicu i porodicu nije eksplicitno prikazana, ona je sama po sebi dovoljno jaka da izazove žaljenje, čak i neugodnost, ali je u ovom komadu više djelovala kao samo još jedno komičko olakšanje, tako da je i patetički kraj koji je ovaj lik zaslužio njemu oduzet.

U okolini u kojoj živi gospodin R, potrebno je zapitati se kako ne poludjeti. Kako preživjeti pritisak društva a ostati zdrava i stabilna osoba? Gospodin R nas uvjerava da je to nemoguće i da htjeli mi to ili ne, ludilo je prisutno, možda ne na očit način, ali je ono uvijek za petama. Ono što mu je oduvijek bilo oslonac i utočište, za njega je postalo kolotečina iz koje se ne može izvući. Boris Isaković je kroz ovu ulogu mogao lako postati karikatura običnog čovjeka, parodija glave porodice kojem ništa zapravo ne ide u životu, ali nas je on uspio uvjeriti da je zaista mala razlika između normalnog i ludila. Isaković je ovom liku dao šarm, dopustio nam da ga zavolimo onakvog kakav jeste. Jednako je uvjerljivo, ali na potpuno drugačiji način oživjela svoju ulogu i Nataša Tapušković, koja je svojim glumačkim umijećem i vještinom napravila brbljivu gospođu R duhovitom i simpatičnom. Posebno je bitno istaknuti i šefa gospodina R kojeg igra Branko Cvejić, koji samom pojavom na sceni, bez mnogo replika, unese nevjerovatnu energiju da ga se može smatrati čak najduhovitijim likom ovog komada.

Svijet ove predstave je apsurdan i nelogičan, ali nam je blizak jer je stvaran. Glavni junak je mali čovjek koji prelazi od sreće do tuge, baš kao se i svijet sa njim mijenja. On je pojedinac koji proživljava životne nedaće svih nas i ne uspijeva da se nosi sa njima. Ako je ova predstava odraz nas samih, običnih ljudi koji u neoliberalnom svijetu slobode osjećaju ogromni, sveprisutni pritisak o kojem ne smijemo pričati, onda niko zapravo ne zna kako da se nosi sa ludilom. Upravo to je možda glavni problem gospodina R, ali šta dalje s tim i postoji li dalje? Iako je predstava uspjela nasmijati publiku, ideja je nažalost previše pojednostavljena i svedena na šale s tragičnim završetkom. Zbog toga je gospodin R imao i jedino mogao imati tragičan ishod.

Piše: Emina Šehić



javne nabavke