MESS KRITIKA: Lutajuće čudo
PIŠE: Lamija Milišić
Predstava „Posjeta“, nastala iz saradnje teatra Migjeni Skadar i Sardegna Teatro i u režiji Davidea Iodicea, plijeni pažnju u programu 64. MESS-a već svojom idejom okosnicom: anđelom palim s nebesa uslijed svećenikovog zalutalog metka. Taj motiv čuda što kroči zemljom ljudi – publici će jamačno izazvati asocijacije koje sežu od „Velikog Inkvizitora“ do „Neba nad Berlinom“, a sve u svemu asocijacije kanonske pripovijesti o, kako pred kraj „Posjete“ saznajemo, „otrovu naše borbe za opstanak“.
Ostvarenje pomenute ideje okosnice u ovoj predstavi počiva na metodičnoj upotrebi zvuka, odnosno muzici kao vezivnom tkivu scena ključnih za iznošenje estetskih ideja „Posjete“. Početni prizor kojim nas „Posjeta“ dočekuje u crkvi, punoj likova koji bijesno u kružnim putanjama opkoljavaju tako haosom i nervozom upotpunjen sveti prostor – biva krunisan izopačenom molitvom, naricanjem kojim likovi prizivaju „čelično cvijeće“. Nesigurna u puno značenje, ali svakako zavedena naricanjem o „neljudskom kriku“ s neba – publika se u zraku ispunjenom tamjanom osjeća misteriozno pozvanom na ponoćnu misu sumnjivih namjera.
Cijela predstava se nastavlja u ovom hiperboličnom tonu fatalnosti događaja koji će se odviti kao posljedica izvjesne posjete anđela. Hiperboli doprinose koliko crkveni namještaj koji scenografskim rješenjima u toku predstave dobija različite funkcije, toliko i igra svjetla na pozornici u vidu oštro osjenčenih likova kao odraz inih nepovratnih promjena u pojedinim scenama. Naravno, tu je i originalna muzika sjajnog Line Cannavacciuola, proganjajućih tonova što izazivaju na pokret i istovremeni zazor od tog nenadanog poleta, tonova jednako gozbenih i zloslutnih.
U centru pažnje svih likova je anđeo (Fritz Selmani) koji je slučajem ili pak sudbinom došao u posjetu, bivajući pogođen metkom iz svećenikove (Pjerin Vlashi) puške, pritom valjda bivajući zamijenjen za pticu. Ovakav slučaj „palog anđela“ se kroz radnju „Posjete“ razvija besprijekorno, s posebnom pažnjom na detalje radnje koji doprinose produbljenju značenja glavnog lika. Naprimjer, u sceni u kojoj ga se indirektno poistovjećuje s prepariranom pticom u svećenikovom stanu, prepariranost se sugeriše kao ljudski banalan napor da imitira tu od prolaznosti slobodnu „zemlju anđela u kojoj se niko ne rađa“.
Interpretacija anđela u Selmanijevoj izvedbi počiva na infantilnom govoru, replikama naivnim ali zato i slobodnim, lišenim bremena ljudskih grijeha. Njegovo tijelo nerijetko biva gotovo pasivno predano namjerama svećenika i ostalih seljana, sputano u žičani kavez iz kog ne može izaći zbog „čeličnog cvijeća“, a njegova krila pretvorena u grbu pod ljudskom odjećom. Niz scena – u kojima se anđeo potčinjava i posredno ogoljava ljudsku pakosnu prirodu uslijed koje je on sam u čudu – doživljava kontrapunkt u nekoliko prizora anđelovog stupanja u centar pozornice i postajanja stubom njenog značenja. Ključno je kako „Posjeta“ u tim scenama tretira anđelovu manifestaciju moći – uspijevajući pokazati moć kao ovozemaljsku, poglavitu ljudsku osobinu.
Cjelovit glumački ansambl odražava ovu ideju, i to karakterima čija sumnja u čudo s neba na koncu tek ispoljava njihovo uskogrudo, preplašeno naličje željno moći. Ovaj ansambl čini toliko složan ustroj, da u svakom prizoru ovladavaju teritorijom scene u svirepo zaigranim pokretima, ispunjavajući vrijeme dijalozima punim koliko ljudske naravi sklone brzoj osudi kao prečici do statusa quo, toliko i dramskim tekstom vješto sročenih replika o svakodnevnom životu, ogoljenom suženošću ljudske perspektive slijepoj za vlastito malodušje.
Na kraju „Posjete“, iako možda osuđujemo postupke seljana prema anđelu – ni prema njemu samom ne osjećamo pretjeranu sućut. Ona predstava uspijeva čak i u tome: stvaranju osjećaja uzvišenosti i divljenja koji potiču iz jednog teatarskog lika; pogotovo u sceni u kojoj anđeo svira i tom sveprožimajućom melodijom začarava seljane. Pa čak i tad, on nije moćan, koliko nedostižan i stranih motiva. U toj ključnoj sceni anđeoske muzike, „Posjeta“ propituje ljudsko stanje nebeskom lišenošću prolaznosti, muzikom kao vlašću nad vremenom.
Ukroćen čeličnim cvijećem, prognan u začarani krug susreta s ravnodušnim ljudima – anđeo postaje lutajuće ludo, ono koje ljudi oslobađaju svrhe, nepoželjan smisao. Iako koncem ove predstave ljudi ostaju vjerni svojoj naravi – ona ostavlja gorak trag u mislima publike. „Posjeta“ je tako snažno nelagodna.
