MESS KRITIKA: Koncept bipolarnosti ili bipolarnost koncepta

Piše: Mirza Skenderagić

U ovome trenutku je na repertoarima regionalnih pozorišta više onih predstava kojima se nastoji iznervirati ili izmučiti gledatelja, nego li onih koje tragaju za emocionalnom ili racionalnom reakcijom, koje su bazirane na istinskom humoru, od čije tragičnosti se grči tijelo, sa čijih nezaustavljivih pokreta se ne može skrenuti pogled. Naravno, dosta je onih koje muče nesvjesno, ali postoje i one čiji se autorski koncepti zasnivaju na suprotnostima, na nelogičnostima, na krajnostima, kojima se u najboljoj namjeri želi isprovocirati ili blaže rečeno, barem zbuniti gledatelja. Čini se da predstava „Stepski Vuk“ Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) Mostar, koja je nastala prema romanu Hermanna Hessea, a u režiji Tamare Kučinović, pripada ovoj svjesno mučiteljskoj vrsti, tj. onoj koja će ostati dosljednja svojoj ideji bez obzira na sve, pa bez obzira i na pojedinačne originalne ideje i kreativna rješenja, koja su u ovome slučaju izgubljena u konceptu bipolarnosti, naglih i nespojivih promjena stanja.

Predstavu otvara impresivna scenografska postavka koju uz kostim potpisuje  Davor Molnar, sa pozadinskom metalnom konstrukcijom dupke ispunjenom starim koferima i sakoima, dok je cijela prednja scena zatrpana vešom, ispod kojeg se nazire lik Harryja Hallera (igra ga Bojan Beribaka) umotan u odjeću u patnji duhovne promrzlosti te očigledno već podijeljen na dvije ličnosti, oboljelu ljudsku i divlju vučju koja ga čeka na vrhu među koferima i vreba kao Stepski vuk (igra ga Ivan Skoko). Sa snažnom, a nenametljivom, uspavljujućom, a upozoravajućom, sa muzikom koju potpisuje Marko Lucijan Hraščanec, a koja kao da poručuje da zima dolazi, sa bolnim jaucima koji se probijaju ispod odjeće, sa izrazito sporim tempom u igri i stilizacijom u pokretu, otvaranje predstave momentalno obuzima i uvlači u stanje izolovanosti, nemoći, nesigurnosti i straha, koje svoj vrhunac dostiže sa upornim kucanjem koje se pojačava i podiže Hallera da provjeri. Čak i prvo otvaranje vrata koje svjetlo pretvara u mrak, a koje pokazuje da napolju nema ništa, predstava zadržava u izrazito zavodljivom, krajnje preciznom i čini se tačnom teatarskom obliku koji proizilazi iz romana, a u kojem se prelamaju realno i nadrealno, vizuelno i zvučno, blisko i daleko. „Bio nekoć jedan Harry, zvani Stepski vuk. Hodao je na dvije noge, nosio odjeću i bio čovjek, ali je zapravo bio vuk iz stepe. Bio je prilično pametan čovjek, ali nikako nije bio zadovoljan sobom i svojim životom…“, započeti će narator iz off-a, dok se Harry usporeno otkriva i prekida ovu gotovo bajkovitu naraciju o sebi: „Samo da sam na vrijeme razmišljao… samo da sam na vrijeme razmišljao“, a onda će nastaviti govoriti o gihtu koji je dobio „neredovnim životom“. Ovaj trenutak  će nepovratno nestati sa nasilnim otvaranjem vrata i probijanjem naratora iz unutrašnjeg u vanjski svijet, u narančastom odijelu i sa mikrofonom u ruci, koji nastavlja priču dok prilazi svome „DJ pultu“: „Harry se ne sastoji od dva bića, nego od stotinu, od tisuću njih…“. To je Pablo (igra ga Ivo Krešić), iz romana poznat kao saksofonista i neko ko vodi „Magično pozorište“, u predstavi sa prilično svedenom i skrajnutom ulogom. Za njim će se pojaviti i ostali: Mladi profesor (Ivan Nevjestić), Hermina (Jelena Kordić Kuret), Marija (Ana Franjčević), Rosa (Mirela Mijačank Kordić) i (Erika) Nikolina Marić, dok će se Smrt (Jadranka Popović Miljko) probuditi sakrivena vešom. Tada će nastupiti prva dramatična promjena u raspoloženju predstave, i od spokojne i usamljeničke uvodne scene, gledatelj će se naprasno naći između klasike i electro-techna, u prvom koreografskom obračunu između Harryja i Vuka. Ostali likovi će se priključiti stvaranju pritiska, približavajući se i udaljavajući, kružeći okolo i čekajući, dok Smrt đuska u ritmu muzike, a u jednom čovjeku se bore dvije njegove strane, Apolon i Dioniz, a ovaj potonji, divlji i snažniji baca okolo nemoćnog poštivaoca reda. U nastalom košmaru, više zaista neće biti važno ko je ko od likova, jer oni su svakako svi Harry, koje će on iz haosa pozivati u red i obračunavati se sa njihovim postojanjem.

Kako predstava bude odmicala, pojedinačne koreografske scene, za koje je scenski pokret osmislio Goran Guksić, sve odlučnije će zapadati u što banalnije, besmislenije, apsurdnije sadržaje, iz gega u geg, od duhovite scene sa probijanjem pristiju kroz rupe od dugmadi na sakou i čitanje etikete kao da je riječ o crnom monolitu te „brijanjem“ aparatima vlakana sa sakoa, a tresući kao strujom Harryja, uz Mozartov „Allegro“ (koja će trajati nekih petnaestak minuta), pa do zaista krajnje neinspirativne scene upoznavanja i zavođenja koja stigne do ubacivanja dugmadi u kutije za kekse, a završi masovnim gađanjem po sceni. Sve to također jako dugo traje, a iako glumci čine sve da ovu i slične scene oplemene humorom ili da ih pojedinačnim talentima učine barem smislenijim, njihovo trajanje i razvijanje će samo produžavati agoniju trivijalne komičke bizarnosti. Bipolarnost koncepta će u suštini podrazumijevati nagle prelaske iz ovakvih scena u one poetsko-tragične sa temama ljubavi i smrti, među kojima posebno treba istaći posljednj prizor između Marije i Harryja, u kojoj Marija veoma sporo i preiczno prolazi pored Harryja, penje se na zadnji nivo skele i potom svlači svoju crvenu haljinu. Za njom se penje i Harry koji je od tog trenutka „konačno mogao živjeti, voljeti…“, a kojem u svlačenju i penjanju pomažu ostali likovi. Harry i Marija se nastavljaju ljubiti, dok ih ostali u horu posmatraju i to je jedino „dugo“ koje će u ovoj predstavi imati smisla. Njen najvažniji segment jeste nevidljivi ples scenografije i kostimografije, u čijem se neraskidivom, kauzalnom, dinamičnom odnosu bez ikakvih poremećaja, susreću i dodiruju koferi, ofingeri i sakoi, što je jedini kreativni proces iz kojeg se oslobađa centralna ideja, ona o reinkarnaciji identiteta. Iz kofera da se podsvijest pusti van, na ofingere da se okači iznošeno i vrati Smrti, jer „nešto mora umrijeti da bi se nešto rodilo“, a onda da se stara lica zamijene za nova odijela.

Nakon konačnog derneka skidanja, svi se vrate u bijeli veš, osim Stepskog vuka koji ostane u crnom. Mir smjeni ludilo, „Allegro“ ustupi mjesto „Lacrimosi“, ljubav ostane nakon smrti. U potrazi za konceptom bipolarnosti iz kojeg je i nastao glavni junak, desilo se da je ta ista bipolarnost postala sama sebi svrha i u potpunosti preuzela autorski koncept, u kojem je odavno prestalo biti važno da li će u konačnici Harry Haller uzeti mikrofon svoga života, otići u gledalište, tj. postati kao svi ostali i započeti sa odbrojavanjem prvih sekundi svoga novog života. Tik-tak, tik-tak, tik-tak…