Malograđanska svadba pripada duhovito dosjetljivom Brechtu, nepomirljivom kritičaru realiteta koji je iz gotovo nihilističkih pozicija svoje mladosti uspješno pronašao modus protesta protiv suvremene civilizacije u gotovo totalno anarhističnoj pobuni. Njegova bespoštedna analitička poruga modernom društvu često je reducirala čovjeka na tek četiri osnovne funkcije: jesti, tući se, bludničiti i pijančevati. I eto naše svadbe. Malograđanske. Današnje balkanske krčme gdje smo, kako je mislio i Krleža u svom Kraljevu, navikli “rješavati” svoje probleme, svjesno ili nesvjesno, živi ili mrtvi. U ovakvom opisu izdvaja ga ne samo smionost izrečenog, već i neustrašiva želja za eksperimentiranjem, strast prema onome što je naumio reći. Ljubav se na ovoj svadbi često prokazuje kao požuda, borba za istinu kao gnjev. To je dramatično, ali istovremeno i bolno duhovito, zabavno. Idealna slika porodičnog slavlja otkriva nekonvencionalne odnose gostiju i domaćina, situacije provociraju dogovoreno urednu svakodnevicu, groteskni ples koji razbija stolove samo upire prstom u neizvjesnu budućnost naših mladenaca.

U trenutku kada je postao svjestan činjenice da će Njemačka prihvatiti Hitlera, Brecht prihvaća marksistički svjetonazor, piše poučke, mijenja dramaturšku strukturu, ali ne odustaje od humora, satire kao izražajnog sredstva. Taj “komunist bez knjižice”, parafrazirajući Marxovu izjavu, tvrdio je da je umjetnost opijum za narod. Što je htio reći? Htio je reći da se umjetnošću nema pravo zavaravati publiku iluzijama niti joj prikrivati stvarnost, ma kakva ona bila. – Željka Udovičić Pleština