MESS KRITIKA: Očima djeteta
Piše: Mirza Skenderagić
Izvedbom španske predstave „Thauma“ rediteljskogdvojca kojeg čine Magda Puig Torres i Andreu Martinez Costa, otvoren je 65. Internacionalni teatarski festival MESS. Predstavom bez govorne radnje i pogledom novorođenčeta koje otkriva svijet. Ne jedan. Više njih. Živo je i posebno znatiželjno. Bez predrasuda. Ne postavlja pitanja i ne traži odgovore. Divi se. I nada se čudu. “Wtf?”, pojavit će se u jednom trenutku transparent koji će se i kretati zbunjeno kako mu slova nalažu, a upravo tako će se i publika čuditi gledajući ovu predstavu, jer naravno, u njoj ne postoji nikakva beba niti dijete. Ne postoji niti bilo kakav jasno uspostavljen kod da dijete uopšte postoji i u konceptualnom smislu, osim što će se na kraju iz misterioznog jajolikog oblika izleći živo biće. Gledatelj? Možda.
Nakon početne zbunjenosti koja je vrlo bliska zaglupljenosti kojoj su odrasli gledatelji vrlo skloni, postepeno će se morati prepuštati svjetovima koji će se pojavljivati na sceni, i koji će, uprkos povremenoj oskudnijoj vidljivosti iz zadnjih redova (svih njihovih minijaturnih „igračaka“ na daljinsko upravljanje), opčinjavati svojom preciznošću, šarolikošću, znakovitošću, i naravno, začuđenjem, do kojeg ovaj autorski dvojac dolazi isključivo formom teatarske magije. Svi znaju da je Aristotel „thaumu“ kao „čudo“ na starogrčkom, smatrao pokretačem mudrosti koja je temelj filozofije. Ipak, isto tako, „thauma“ može značiti „teror“ ili „patnju“, zavisno od toga šta pojedinac želi da vidi i da li se plaši novoga i nepoznatoga, drugačijeg. U ovoj predstavi, „thauma“ svakako simbolizira rađanje, nastanak slike kao mikrosvijeta, ili više njih, koje postavljene kao zasebni prizori, stvaraju kraj jednog i postanak drugog, sklapajući se u dramaturgiju putovanja. I bi upaljeno svjetlo u gledalištu, dok se signalizirajući zvuk Marca Naye, uvlači između misli i otvara prostor za nove šumove koji sa sobom povlače vrijeme koje otkucava, i to doslovno dovlačeći na plaštevima metronome koji inače služe da pokazuju brzinu izvođenja nekoga muzičkog djela, zvučnim signalom označavajući pravilan ritam protoka takozvanog objektivnoga vremena. Ovo ukazuje da će ovo nadrealistično, „Dalí’jevsko” putovanje, bez satova koji se tope, prije svega, tragati za umjetnošću, za ritmom u muzici, za značenjem boja u umjetničkoj slici, za plesom, za oblikom, za čistoćom, za ljepotom, za ljubavlju, pa bila ljepota prisutna u savršenstvu japanske trešnje ili ljubav u opreznom plesu između kaktusa i balona. Prihvatanju radoznalosti i prepoznavanju začuđenja, u mističnom, nedostičnom, magičnom, a kako se ne bi ispostavilo da je „radoznalost ubila mačku“, mora se pristupiti profesionalno i kako to nalaže paranoični moderni svijet, u zaštitnim odijelima i sa spravama za deratizaciju.
Međutim, dramatični zvučni zapis koji kao da je preuzet iz nekog hollywoodskog filma, pokazuje da je rat uveliko počeo i da je t-rex već na ulici. Ovaj prizor „lijepog haosa“ počiva na konceptu izokrenute stvarnosti izgrađene od maketa, modela i kulisa, u kojoj ono što je gore može biti dolje, malo je veliko, a blizu je daleko, te u kojoj je t-rex naravno maskota, koja, kada se „susretne“ sa igračkom helikoptera na daljinsko upravljanje, djeluje zastrašujuće i nepobjedivo. U ovoj predstavi, nikada ni ne dođe do stvarnog sukoba, odnosno, rata, jer se sve svodi na čisti vizuelni doživljaj, koji opet ne treba nikoga da zastraši, već da pronađe humor ili apsurd u svijetu kojem vjerujemo. Svako od ovih rješenja, svaki od ovih motiva, nikako ne bi mogli postati ideje, da cjelokupni mizanscen ne počiva na „Wilsonovskoj“ nedokučivoj avangardi, na njenoj beskompromisnoj sporosti, na ljepoti koji oduzima dah, na apsolutnom očuđenju vremensko-prostornog postojanja, i na onome što je Robert Wilson smatrao najvažnijim u teatru, a to je svjetlo, čiji dizajn potpisuje Tony Ubach, a koje i u ovome slučaju zaista oživljava slike sa platna, dječje igralište pretvara u filmski blockbuster, kreira fizičku teatarsku animaciju koja spaja lutku i glumca, namjernim nesrazmjernostima, a koja potragu može odvesti u zasljepljujuće plavičaste dubine.
Sve uloge, ili tačnije, sve siluetske glumačke sjene, bez usta i očiju, u plavim i crnim kostimima koji predstavljaju zamjenu za kožu, igraju: Sarah Anglada, Marta Bolíbar Ollè i Erol Ileri Llordella, razlikujući se visinom, a usklađujući se pokretom. I zaista će djelovati da oni istražuju u kamenoj utrobi drugog svijeta, 20 milja pod morem, ili isto toliko iznad neba, redajući crteže kao stihove, i ništa ne započinjujući, a još manje završavajući. I iako neće puno od svega biti dojmljivo, a još manje jasno, predstava će vizuelno uspjeti pronaći odnose lijepog u ružnom, dobrog u zlom, duhovitog u tragičnom, ali nažalost neće i teatarski osjećaj Roberta Wilsona,onaj koji se probija iz savršenstva, a koji je gotovo fizički opipljiv.
I poput „filmske odiseje“, „Thauma“ će završiti rođenjem novog bića, zapravo istog, koji neće zabijati glavu kao noj u pjesak, jer niti noj to ne radi, ali novog, pred kojim će se otvoriti vrata konačnog smisla. Kroz njih je jedino moguće progledati očima djeteta.
