MESS KRITIKA: „Svetica“ ili žena pod utjecajem
Piše: Lamija Milišić
Drugog dana 65. Internacionalnog teatarskog festivala MESS je publika u sarajevskomPozorištu mladih imala priliku pogledati predstavu „Svetica“. Ostvarenje je to nezavisnog teatra OKT iz Litvanije, nazvanog prema njegovom osnivaču i jednom od režisera predstave, Oskarasu Koršunovasu. Rad OKT-a je inače prepoznatljiv po teatarskom jeziku posvećenom odnosu klasičnog i modernog teatra ili, uopće, kanonskog kulturnog nasljeđa i inih savremenih interpretacija.
U okvirima tog svjetonazora nas dočekuje i „Svetica“, inspirisana romanom VidmantėJasukaitytė „Marija od Egipta“ iz 2002. godine. Kršćanska pripovijest o pokajanju / preobraćenju bludnice Marije u sveticu, u ovoj nas monodramskoj viziji – režisera Koršunovasa i režiserke, ujedno i glavne glumice, Egle Jackaite – strpljivo izlaže svirepom naličju ženinog usuda unutar savremenog društva.
U središte scene je postavljen svojevrstan tron – fotelja iz koje će Marija ispovjediti svoju životnu priču. Pod je s jedne strane oivičen mnoštvom boca alkohola, a s druge kaktusima visokim i do dva metra. Uz prednje kutove scene su postavljena ogledala koja uokviruju ženino lice pod uglovima iz kojih ga ona nikad fizički neće biti u mogućnosti sama vidjeti. Ta jednostavna ali djelotvorna metoda fragmentacije njenog tijela – parčanje lica koje kao da se utiskuje u zrak iza nje i tako je otkinutom personom avetinjski prati – usložnjena je platnom postavljenim iza fotelje. Na njemu se u većinskom dijelu radnje prikazuje crno-bijeli snimak Marije. On teče simultano (u gotovo jednakim pokretima, gestama i tikovima) s Marijom koju vidimo pred sobom. Projekcija osobe suočena s njenom fizičkom prisutnošću je kontinuirano u namjernom zaostatku, što nas poput jake struje uvlači u portal njenog alkoholom i boli opijenog uma u nesnosnom drhtaju.
Toj rastrešenosti slike komplementarna je izvrsno izvedena rastrešenost zvuka (kompozitor Gintaras Sodeika), koji se od nenapadnog noćnog radijskog programa deformiše u krajnje neugodne zvukove čije je porijeklo upitno odrediti, a sliči zaluđenom pucanju balona vode ili nečeg oštrog a pod jednako velikim pritiskom.
Ovaj manir umnožavanja slike i zvuka je nositelj jezika ove predstave. Njime se, između ostalog, stvara dojam Marijine persone kao „zalijepljene“ za samu sebe, nikad dovoljno saživljene sa samom sobom. Ispovijest joj u glavi odjekuje u začaranim krugovima, poput prstenja začaranog prevashodno nepravdom koja je obilježila njezin život.
Svedenost stila i sveukupno uspješna izvedenost „Svetice“ ogleda se, pored pomenutih režiserskih i scenografskih rješenja, te načina upotrebe zvuka – i u tome što je dramski tekst o ženi koja je većinu života provela u trpnom stanju, izložena raznim oblicima nasilja, oblikovan u monodramu bez trunke (samo)viktimizacije. Prema Mariji ne osjećamo sažaljenje jer nas „Svetica“ uvlači u njen život u času u kom se već odlučila na borbu. Kako njena ispovijest kvasa scenom poput golemog balona, tako postajemo svjesniji bodlji na kaktusima lijevo od nje, i oštrine stakla od kog su sačinjene boce desno od nje. Odjednom uviđamo nasilni potencijal svega što je okružuje. Pa opet, ona je ta koja vodi riječ. Avetinjska odsutnost muških tijela na sceni, tijela koja su kroz godine upražnjavala svakojaku moć nad njom, pospješuje simbolički značaj banalnosti nasilja.
Pored toga što Marijin lik spočetka i kraja predstave u sivoplavom džemperu i raščupane plave kose podsjeća na kadrove Cassavetesove „Žene pod utjecajem“ (1974), žuta tapeta projicirana većinu predstave iza Marijinih leđa me podsjetila i na kultnu priču CharlottePerking Gilman, „Žute tapete“ (1890), o ženi koju je muž liječnik zatvorio u sobu njihovog novog doma pod izlikom njenog histeričnog stanja. Uslijed sporog mentalnog raspada i okopnjela života, jedino što Gilmaninoj junakinji preostaje jeste pomno promatrati pukotine na žutim tapetama oko nje.
U izvedbi Egle Jackaite upečatljivim ostaje jarki smijeh što ledi sve pred sobom. Marijinaličnost se raslojava u projiciranim prizorima pa se ponovno sabire u tijelu zahvaćenom u petlji iscjeljenja, iskupljenja samoj sebi. Zatvorena u svojoj sobi žutih tapeta, memljivih od jezivih sjećanja koja se u odjecima sudaraju od nju i tuku je – Marija je Jackaitinomglumačkom izvedbom poput stihije koja se prelijeva sa scene, s nepokolebljivim uvjerenjem u ono što se „Sveticom“ želi poručiti.
Baš iz tog razloga je unekoliko grub rez kojem zaključkom / epilogom dramske radnje svjedočimo. Marijin svijet, u koji smo ušli nevoljko privučeni odjecima boli ali i bestidnog ponosa, doživljava svoje konačno umnožavanje u liku glumice i režiserke predstave Egle. Njena ispovijest na koncu predstave nas naglo izvlači iz svijeta lika kog je s velikom pažnjom dotad gradila, stoga ova režiserska odluka ostaje nejasnom. Epilogom se poruka predstave ne produbljuje već nas ipak sa suviškom nasilja odvaja iz stiska dotadašnje elokvencije „Svetice“.
