TRAUMATURGIJA ili PRISUSTVO TRAUME

Dođu vremena kada ne umijemo govoriti. Ne samo da ne umijemo prepoznati temu, već ne pronalazimo ni pravu riječ. Tada oni najmudriji među nama ćute. Drugi se, ipak, raspričaju. Blebeću o nevažnom, s previše riječi, premalo smisla. A većina naših problema, mislim, dolazi od traume.

Riječ trauma je grčkog porijekla i znači rana.

To je, kažu knjige, ono snažno iskustvo koje se „davno“  desilo, ali ga ne umijemo zaustaviti. Narušava naš osjećaj sigurnosti, kontrole i kontinuiteta života, mijenja način na koji doživljavamo prostor, vrijeme, druge ljude i samoga sebe. Zvuk, pokret ili miris mogu izazvati ubrzan rad srca, napetost ili snažan strah. Prošlost se doživljava kao sadašnjost.

Ukratko, trauma po mnogo čemu podsjeća na – teatar?

Postoji i kolektivna trauma, postoje nesretni ljudi, postoji pozorište i postoje vijekovi pokušaja da sami sebi pomognemo. Drama je jedan od načina. Ponekad je ona tek placebo, ljekovita trava, a nekad, kad imamo sreće, stvarni je lijek. Godine 2015. Sandra Philip, britanska istraživačica, napisala je doktorat s naslovom „Traumaturgy: A Dramaturgical Methodology for the (Re)Processing of Traumatic Memory Through the Performance of Autobiographical Trauma Narratives“. U svom radu „traumaturgiju“ definira kao posebnu dramaturšku metodologiju za pisanje, izvođenje i ponovno procesuiranje autobiografskog traumatskog iskustva. Posebnu važnost daje gledaocu, svjedoku.

U želji, ponekad nesvjesnoj, da progovore o važnim i bolnim stvarima, o onome što nas okružuje, što nas tišti, teatri često ne pronalaze odgovarajuće dramske tekstove. Ili im se bar tako čini.

Ne traže dobro i ne traže na pravim mjestima. Ili naprosto ne čitaju? Čitanje drama zahtijeva posebnu pažnju i sposobnost. One su poput retrovizora, nikako obična ogledala. Treba znati gledati. „Predmeti su bliži nego što se čini!“ – upozorenje je koje može pročitati svaki vozač/čitalac.

Odnos publike i predstave je najčešće odnos čovjeka i prošlosti. Priča koju slušamo i gledamo nastala je u prošlosti, „imitira“ sadašnjost, a gledalac je u poziciji svjedoka. Konvencionalno pozorište mu ne dozvoljava da djeluje. On je lik kojem je oduzeta svaka replika, oduzeto mu je pravo na govor. Ipak, glumac na sceni osjeća njegovu prisutnost. Ona utiče na njegov zanat, na njegovu izvedbu. Pozorište u sebi spaja prošlost (tekst), sadašnjost (izvedbu) i budućnost (sve ono što publika „odnese“ sa sobom nakon završene predstave). Tako, čini mi se, nedovoljnom i netačnom postaje ona stara floskula o teatarskom „ovdje i sada“.

Trauma je prošlost koja ne prolazi.

Ovogodišnji Dramadžiluk donosi drame koje govore o prisutnosti i traumi. U tekstu Elmera Ricea „Mašina za sabiranje“ (1923) pratimo priču o čovjeku koji je osuđen na prisutnost i kojeg zamjenjuje mašina.

U „Sitnicama“ (1916) Susan Glaspell radnju pokreću (ne)prisutne žene. Muško „sljepilo“ i nadmenost nisu se promijenili stoljećima.

Antonina Crimea u „Tekstu za teatar“ (2025), autobiografskoj monodrami pisanoj u rovu, najdirektnije progovara o prisutnosti, tjera nas da jasnije vidimo nevidljivu granicu između stvarnosti i fikcije, glumca i lika kojeg tumači, postavlja ovdje/sada naspram tamo/nekad ili svugdje/uvijek.

„Šnajderov svlak“ je omaž nedavno umrlom piscu, velikom hrvatskom dramskom autoru Slobodanu Šnajderu. Njegova smrt postaje dokaz o važnosti „neprisutnih likova“, a podsjećanje na njegov rad tek je iskreni pokušaj da mu iskažemo zahvalnost.

Radio drama Tvrtka Kulenovića „Smrt na fotografiji“ (1989) Dramadžiluku daje okvir. Drama o ljubavi između dvoje ratnih fotografa, Gerde Taro i Roberta Cape, spaja govor o traumi i prisutnosti. Radio, fotografija i teatar su različiti načini da se ulovi sadašnjost, da nas se pretvori u svjedoke, da prolaznost dobije smisao.

U arapskom jeziku postoji riječ ihsan i označava činjenje dobra, nastojanje da ono što radimo činimo na najbolji mogući način. Istovremeno znači i „život sa sviješću o Božijoj prisutnosti“. Pozorište bi moralo (ili moglo) naučiti ovu riječ i živjeti po njoj. Dobročinstva i gledanja oči u oči – nikada dovoljno.

Teatar je sadašnjost koja ne prolazi.

Vrijeme u kojem ne umijemo govoriti pretvorimo u ono u kojem čitamo.