MESS KRITIKA: Zvuk vlastitoga glasa
PIŠE: Lamija Milišić
Posvećen dokumentarnom i participativnom teatru, kolektiv Kepler-452 je na scenu sarajevskog Narodnog pozorišta u okviru 66. festivala MESS izveo višestruko nagrađivanu predstavu „Sigurno mjesto – Putovanje u centralni Mediteran“. Vjeran svojoj poetici, Kepler-452 je ovom predstavom publici iznio iskustva članova svog kolektiva, koji su se ukrcali na brod Sea-Watch 5, te učestvovali u misijama spašavanja migranata iz Nigerije, Sudana, Sirije i mnogih drugih država, sve do obala Italije/Evrope.
Nicola Borghesi jedan je od osnivača Keplera-452 i režisera predstave, a u njoj utjelovljuje svoju poziciju novinara/pisca/hroničara dešavanja na brodu. Iako ćemo u toku dvosatne radnje čuti niz potresnih iskustava ostalih članova posade – uređenih politički korektno u raznolike kulturalne, klasne i rodne pozadine i iskustva – ta svjedočanstva su dramaturški ustrojena tako da služe jednoj te istoj tački gledišta, onoj Nicole Boghesija.
Na početku se likovi okupljaju na sceni – inscenaciji palube spasilačkog broda – a svako od njih pri dolasku pred publiku održava kraći monolog o svom motivu dolaska na brod. U toku predstave će se ovaj manir ponavljati kroz sve činove: likovi mahom drže monologe i samo u iznimnim trenucima razmijene par replika i to obično u komičke svrhe „rasterećenja“ napete situacije u kojoj se nalaze. Za predstavu koja, između ostalog, tematizira jedinstvene okolnosti susreta ljudi poteklih iz različitih životnih uslova i mogućnosti njihove komunikacije/razmjene iskustava ili barem nijemog priznanja da nas sve (ma koliko različite živote vodili) veže jedna te ista ljudska rasa zbog koje se i dijelimo i povezujemo – izostanak dijaloga i sve ekstenzivniji monolozi su, najblaže rečeno, neočekivan potez.
Također, izvjesna glumačka taksativnost, hladnoća iznošenja iskustava članova posade, iskustava koja su, suvišno je naglašavati, iznimno vrijedna za naše učahurene zapadnjačke živote – pretvara te monologe u sve gušću stihiju informacija. Ritam predstave je ujednačen kao mirno more, osim u trenucima kada se jedan od članova, Latinoamerikanac, šali na račun svog temperamenta, ili kada se drugi član (valjda) šali kada sebe opisuje kao ne tako uspješnog fašistu a ni komunistu – mada nije jasno zašto bi se s fašizmom iko ikad šalio. S druge pak strane, scenografija palube i osmatračnice broda na čijoj se površini projiciraju snimci sa stvarnog Sea-Watcha 5 obogaćuje svjedočanstva koja pratimo, dočaravajući prostor broda kao, istovremeno, skučen prostor i prostor utočišta.
Sve to vrijeme, članove posade prati, analizira i komentariše Borghesi. Njegove refleksije se kreću od početnih iskrenih izjava da je smjelost koja ga je dovela na Sea-Watch 5 za prvotni učinak imala izgubljenost u tom tranzitnom prostoru broda. Istaknuvši se kao čovjek u potrazi za pričom koju bi polučio iz života, radi koje se direktno izložio onom nepoznatom, Borghesi nam daje do znanja da se on izlaže riziku za razliku od režisera koji postavlja, recimo, Shakespearea u teatru. Ovakav komentar, u samozadovoljnosti zvuka vlastitoga glasa, stavlja upravo njega u osovinu priče koja je pred nama, a ono što smo možda ocijenili kao polifoniju glasova i vizura ljudi iz posade smješta se u kalup Borghesijeve fokalizacije.
Međutim, predstava donekle mijenja smjer kada Borghesi počinje tematizirati vlastitu, evropsku tačku gledišta. U ovom trenutku se cijeni njegova iskrenost, ogoljavanje procesa oblikovanja predstave. On tada govori kako je ovo predstava puna bijelaca i da u njoj nema migranata jer bi selekcija migrantskih priča za potrebe predstave bila – kolonizatorski čin. Ovo je, opet, politički korektan stav, ali previđa to da je umijeće umjetničkog djela u pravilu proces selekcije, dijalektika prisutnog i odsutnog. Ako se i složimo s tim da ljudi s migrantskim iskustvom trebaju lično, a ne preko posrednika, ispričati svoju priču – nije jasno zašto se zaključni monolog završava slikom fešte na palubi i komentarom da Borghesi u migrantima vidi novu budućnost čovječanstva. Hoću reći, nije jasna ova nagla romantizacija izbjegličkog iskustva. Poetika nade, uz prethodno, uistinu dirljivo, iskreno i s pravom oštro kritikovanje Evrope i zapadnjačke politike i tretiranja izbjeglica, djeluje kao licemjerna šarena laža.
Ova predstava vrlo jasno i glasno sebe pozicionira kao zapadnjačku priču o migrantima i smatra da ne treba tobože fingirati na izbjegličko iskustvo s kojim se ne može, na koncu, saživjeti. Međutim, moja osnovna primjedba je što – uslijed priznanja o stranosti izbjegličkog iskustva i života u zemljama trećeg svijeta – zapravo i možda nehotice uvećava jaz između zapadnjaka i egzotičnog Drugog, pa taj jaz nastoji prevazići pomenutom, naprasnom romantizacijom.
„Sigurno mjesto“ je bogato iskustvima koja prolaze put od uvjerenja u čvrsti moralni stav do mekšanja tog istog stava i prihvatanja haosa ljudskog bivanja u svijetu nepravde. Pa makar teatarski i politički aktivizam ove predstave bio hvalevrijedan, njen teatarski jezik je manjkav. Ljudi koji su sjedili do mene u publici su pola vremena predstave kuckali u mobitele, ali kada se na kraju predstave pojavila zastava Palestine – ustali su da zaplješću. Valjda se to tako, kod nas u Evropi, radi.