MESS KRITIKA: Njih više nema

Piše: Vanja Kovačević

Ako je Prst, drama Dorutine Baše , kako ga  je odredila i sama autorka  bio  „ kažiprst koji ne zna u kom pravcu da pokaže i nije u stanju da otkrije počinioca i ako je  bio senka ogromnog prsta koji ukazuje na tebe, čineći da osećaš krivicu“ onda je njena drama Njih više nema  prst koji upire u nas   govoreći nam,kako  nam se stvari, koje nerijetko iz nas izvuku najgore ( za koje ni  sami nijesmo znali da su u nama ),  ne bi ponovile. Predstava nastala u koprodukciji Hartefkta, SARTRA  i My Balkans koju je režirao Andrej Nosov odigrana posljednje večeri 66.MESSa, priča je koja  ukazuje  da su zaborav i nemanje odgovornosti  opasne kategorije. U centru zbivanja našla se  Sadika, žena koja na svoj rođendan  u staračkom domu  u Holandiji, daleko od ognjišta, priziva uspomene na članove svoje porodice ubijene u Srebrenici. Preplićući sjećanja i stvarnost Sadika u tumačenju Mirjane Karanović gradi svijet  bola ( lišenog srdžbe i bijesa),  rezignacije, patnje, kroz koju povremeno provijava ljubav, i što je posebno važno-   straha od zaborava. Kako od sopstvenog ( u pitanju je žena krhkog zdravlja, koju demencija lagano počinje da nagriza ) tako i kolektivnog. Time nas je protagonistkinja direktno p(r)ozvala na odgovornost, što je pojačano i činjenicom da se svi- i glumci i gledaoci nalaze na sceni,  u čemu je sadržana jasna namjera reditelja da od pasivnih posmatrača načini aktivne učesnike priče. Da pokaže kako  se Srebrenica  desila  i nama i da je jedini način oporavka da se suočimo sa tim -okom u oko, srcem u srce. Ma koliko bilo bolno.

Sva temeljna idejna mjesta  pojačana su i  doslovno, u scenskom prostoru. Pri ulasku na scenu ( na kojoj su  zajedno i glumci i gledaoci) dobijate slušalice koje nosite tokom  cijele predstave. U prvom trenutku mogli biste pomisliti da će  jedan dio predstave biti odigran na  stranom jeziku. Međutim, u pitanju je nešto sasvim drugo: takvim postupkom reditelj želi da intimizira i intenzivira odnos svakog gledaoca pojedinačno sa  protagonistima priče, a pogotovo sa Sadikom. U takvom ozračju, direktno suočeni ne samo sa njenom pripovješću, bolnom i potresnom, već i sa sobom ,shvatate da ste i vi djelimično krivac, ako nijeste ništa uradili da spriječite pogrom, a mogli ste. Tada postaje jasno da se  cijela predstava Andreja Nosova kreće se u prostoru između krivice i odgovornosti. Iako njegova namjera nije da proziva, reditelj nam nedvosmisleno saopštava da je krivica i odgovornost nijesu kolektivne, već pojedinačne kategorije i da iza svakog nečovještva  stoji neko ko ima ime i prezime. Bježanje od tih stvari i njihovo neprihvatanje  (  prebacivanje na drugog, neimenovanog i zamagljivanje) vodi ka nepravdi i što je posebno zastrašujuće- ponavljanju istog. A to nam se ne smije dogoditi. Nikada više, ni po koju cijenu.

Sadika koja nastoji da što duže ostane u svom svijetu u kojem je moguć njen ponovni susret sa mrtvim suprugom i djecom, iako ih nije mogla spasiti, stalno se iznova preispituje  da li je mogla još nešto da učini, pa se precizno može konstatovati da se kod nje krivica  očituje na nivou subjektivne ravni kroz  ćutnju, grižu savjesti, osjećaj stida, nelagode… kroz stalna preispitivanja da li je bila dobra majka. Kroz njene dileme istovremeno je dat odnos društva i pojedinca,odnosno pojedinca i istorije u kojoj je je jedinka uvijek na gubitku.

Sadikin svijet je fikcija, kao što je to i ona na izvjestan način. Jedino što je održava da ne postane sjena  je sjećanje(„smešna lupa koja sitne stvari uveličava“)  zahvaljujući kojem su još uvijek tu članovi njene porodice. Kada ne bude nje, i oni će nestati. Ostaće samo  brojevi, ili neidentifikovani djelovi tijela otkriveni u nekoj masovnoj grobnici.I to je trenutak u kojem gledalac shvata značaj Bašine pripovijesti koja  nije samo još jedna u nizu mnogih, već prije svega priča koja nastoji  da istinski  opomene,  podsjeti i ukaže da  i mi možemo učiniti nešto . Njen cilj nije da nam predoči kako se nešto dogodilo, već da skrene pažnju kako se to ne smije ponoviti.

Iako se ne kreće u registru povišenih tonova „Njih više nema“ predstava je koja  udara tamo gdje najviše boli, koja ne štedi, upkos svemu, i koja jasno saopštava da je u pitanju mnogo više od puke pripovijesti jedne skrhane žene koja je izgubila sve. Ovo je priča koja sugeriše, kako ističe i Alban Ukaj, koliko je lako proći pored bola drugih, a koliko teško kada ti doživiš taj bol.

Krivica, odgovornost, zaborav i sjećanje  konstitutivni  su elementi ove glumački ubjedljive predstave. Iako se sa scene čuje mnogo  glasova, na njoj su  samo tri glumca.- Pored Mirjane Karanović u njoj igraju Svetozar Cvetković i Albin Ukaj  koji su, bez obzira na svoje umijeće koje su pokazali  na malom prostoru ( ako hoćeš da pogodiš u centar, onda moraš da promašiš  sve ostalo, zar ne ?)prije svega u funkciji podcrtavanja emocije i priče koju, vješto i  ubjedljivo vodi Mirjana Karanović.

Ono što je posebno zanimljivo, a što se dominantno očituje u sceni proslave rođendana kada je protagonistkinja za stolom sa svojim suprugom su momenti tišine i ćutanja. Taišine kao prirodnog stanja stvari i ćutanja kao želje da se ne govori. Ali  njeno ćutanje prevazilazi  uobičajren nivo i način shvatanja,jer ne označava samo prekid govora, već nastanak jednog posve novog konteksta u kojem neizdrživa bol zauzima centralno mjesto.

Šta je Mirjana Karanović uspjela da postigne  ulogom Sadike?Da pokaže svoj glumački raskoš?Da. Ali značaj njene uloge u nečem je drugom:osim što je uspjela da život jedne žene  pretvori u umjetnost, ona je uspjela da umjetnost pretvori u život. Da jednu pojedinačnu pripovijest izdigne na nivo simbola pred kojim treba da zastanemo i duboko se zamislimo.  Jer ako to ne učinimo-  preostaje nam samo da se sjetimo Beckettove misli da je svaka riječ  nepotrebna mrlja na  tišini ništavila