MESS KRITIKA: Umjetnost vrijedna umjetnosti: Šetnja kroz Ofelijin vrt
Piše: Emina Kovačević
T4. Ofelijin vrt je savremeni dramski tekst talijanskog pozorišnog reditelja i dramatičara Pietra Floridija, koji tematizira Aktion T4, program kroz koji je nacistička vlast ubijala “iz milosti” “genetski nepodobne”, koji su imali tzv. “živote koji nisu vrijedni života”. Užas i tamu historijskog i tematskog okvira, kao i konteksta u kojem se dramska radnja odvija, Floridi je iskoristio kao polazišnu tačku iz koje se razvija odnos dvije žene – Ofelije i Gertrude, kojima su simbolično data šekspirijanska imena. Radnja je strukturalno podijeljena u dva čina, a dramaturšku kičmu teksta čini Gertrudin iskaz tokom ispitivanja nakon Drugog svjetskog rata. Ofelija je odrasla djevojka kognitivnih sposobnosti kao kod osmogodišnjeg ili devetogodišnjeg djeteta, dok je Gertruda medicinska sestra. Analogno Šekspirovim junakinjama, Ofelija predstavlja carstvo emotivnog i empatije, dok je Gertruda oličenje pragmatizma i praktičnosti radi postizanja većeg dobra, ma koliko apstraktno ono bilo. Prvi čin prikazuje gradnju njihovog odnosa, dok drugi čin pokazuje njihov tragični kraj. Ovi jednostavni i jasni kontrasti i dramaturški mehanizmi čine potentnu osnovicu iz koje niče čista poezija.
Prije nego što u analizi prepustim ovaj tekst u ruke itekako kompetentnog reditelja Davida Štora, osvrnut ću se na kontekst u kojem je tekst nastao, i u kojem je došlo do produkcije, koju je sarajevska publika imala priliku pogledati osme večeri 63. izdanja festivala MESS. Živimo u vremenu bujajućeg fašizma. Rasistička, ableistička, neonacistička i neofašistička retorika postepeno sve više uzimaju maha, zamaskirane jeftinim trikovima u kapitalistički stoicizam. Ovaj savremeni fenomen politički analitičari i sociolozi pokušavaju opravdati prevashodno teškom ekonomskom krizom u koju svijet tone, ali i sveopćim stanjem straha zbog implikacija koje ruska agresija na Ukrajinu predstavlja u odnosu na cijeli svijet. U ovakvim vremenima neophodno je njegovati kulturu pamćenja, probuditi uspavanog humanistu i podsjetiti ga šta se dešava kada anti-ljudske ideologije zavladaju. Ovaj tekst ima potencijal da učini upravo to – da isprovocira i emotivnu i racionalnu reakciju kod gledatelja koja će dovesti do zaustavljana procesa rehabilitacije nacizma i srodnih ideologija. Posebno značajan u ovoj drami je ideološki sunovrat Gertrude koja kreće iz uloge nijemog posmatrača da bi zbog konstatnih pritisaka izloženosti i učestvovanju u procesima masovnih ubistava izgubila svoju ljudskost i humanost. Njen karakter je do toga dovelo konstantno racionalno balansiranje između biranja manjeg zla, i zadržavanja pasivne uloge. Deformisana i jeziva, Gertruda je na kraju slika i prilika političke neopredjeljenosti koja u tom svjetlu nije ništa drugo nego opredjeljenost za zlo.
Štorov prvi tačan rediteljski izbor uopće je odluka da na neovisnoj berlinskoj pozorišnoj sceni postavi upravo ovaj tekst. Važno je napomenuti da je postavljanje poetskih dramskih tekstova uvijek zamka, poput mača sa dvije oštrice. Potrebna je pametna inscenacija kojom će se izbjeći duplanje simbola, pleonazam, i pad u melodramu ili patetiku. Štor uspješno izmiče ovim zamkama kroz pametan rediteljski koncept, koji počiva prije svega na odluci da tumačenje lika Ofelije povjeri glumici sa Downovim sindromom, talentiranoj Nele Buholc. Na taj način se prije svega na udaru nađu svi mogući stereotipi koje publika može imati o osobama sa trisomijom 21. Međutim, sam intenzitet i prezentnost njenog emotivnog aparata, i njena sjajna izvedba u okrilju angažmana čitavog ansambla i svih pozorišnih sredstava, poništavaju bilo kakvu sumnju da se radi o činu eksploatacije. Ne. Ofelija Poliš je ljudsko biće koje i u užasu rata sadi prekrasan vrt. Nele Buholc ostvaruje ulogu života u sigurnom okruženju posvećenog kolektiva. Njeno cvijeće neće zloupotrijebiti nacisti. Jer do toga ne smije doći. Ona se na sceni, zajedno sa ostatkom ansambla, bori upravo protiv toga. Pružena joj je mogućnost da da svoj glas, i pokaže se u punom sjaju društvu koje sve više tone u apatiju. Njen život je vrijedan života. Njena umjetnost – vrijedna umjetnosti.
Partnerica na sceni joj je Maja Zećo, glumica mostarskog porijekla, koja tumači ulogu Gertrude. Spletom okolnosti ovog festivalskog igranja predstave, došlo je do toga da se titlovi prvi put stope sa režijom, i otkriju pojedine impresivne aspekte. U trenucima u kojoj Buholc zastane sa replikama, Zećo je podržava kratkim, ohrabrujućim improvizacijama, skidajući sa nje pritisak tišine i iščekivanja publike. Da publika nije pratila predstavu sa titlovima, ove sitne intervencije bi prošle nezapaženo. Ovako, snaga njihove partnerske igre i povjerenje koje imaju na sceni pokazuje se u punom sjaju. Publika je sticajem okolnosti saznala za njihovu malu tajnu. I to postaje i njihova tajna. S druge strane, Zećo gradi kompleksan lik, vješto proživljavajući sve valere Gertrudinog karaktera, i njenu transformaciju. Gertruda je pokretač radnje. Ona je ta koju ispituju i iz čije vizure saznajemo tijek događaja. Iako nam njen postepeni gubitak humanosti ukazuje na to da je neke aspekte odnosa sa Ofelijom možda prikazala nevjerodostojno, u njenom prikazivanju ima istinitosti utoliko što je Ofelija humanizirana, što je istisnuta izvan stereotipa, što je njenom pričom o Ofeliji poništeno svako značenje iza eugenističkih fraza i ideja, koje su dovele do masovnih ubistava.
Jasnoća odnosa i ljepota partnerske igre Zećo i Buholc, plodno su tlo i uporište iz kojeg Štor pušta cvijeću scenskog jezika da niče u različitim oblicima, različitim sredstvima. Dinamična, ali opet minimalistična scenografija Saskie Goldner, video projekcija Floriana Baumgartena i Morica Fon Dungerna, kao i dizajn zvuka Lase Vinklera koji se odvijaju uživo na scenu, su znakovi u složenom sistemu koji čini autentični jezik ove predstave. Glumica Sandra Burdonec operira kamerom i tako postaje scensko utjelovljenje percepcije, svijesti, savjesti. Video projekcija u početku je snolika – Ofelija se u prvom činu prikazuje kao vila u estetici koja podsjeća na visoku fantaziju. Na ovaj način se poetski elementi izdižu iz replika, i žive na sceni. U drugom činu kvaliteta degradira, kratko uzimajući oblik propagandnih filmova iz perioda u kojem se radnja drame odvija, da bi se na koncu neminovno okrenula gotovo psihedeličnom ekspresionizmu, kroz umrtvljujuće svjetlo koje cijeli svijet lišava boje, baš kako je Gertruda na kraju lišena humanosti. Muzika koju Lase Vinkler izvodi uživo na sceni na momente je izvor bogatog unutarnjeg svijeta likova, konstantno gradeći ritam. Svi navedeni elementi na sceni djeluju u koheziji, što cijeloj predstavi daje pečat autentičnosti.
Kao što sam ranije spomenula, postaviti poetski tekst na scenu je uvijek izazov. Pogotovo ako je riječ o tekstu koji tematizira ovako mračne momente u ljudskoj historiji. Međutim, Štorovo uprizorenje je balansirano, u tačnim momentima suptilno, u tačnim agresivno djelujući kako na emocije, tako i na razum publike. Nedvojbeno, riječ je o važnoj, potentnoj predstavi, koja se u mraku apatije i međusobne alienacije, ukazuje kao pupoljak u davno razrušenom vrtu civilizacije.
