Igor Štiks nam “Brašnom u venama” donosi priču jedne sarajevske porodice u čijem genealoškom stablu se sreću religije i nacionalnosti koje su vijekovima formirale multinacionalnu sliku Sarajeva. Istorija te porodice je historija XX vijeka, a pišu je tri  rata koji su se u posljednjih sto godina odvijali na ovim prostorima. Dvadeset godina poslije posljednjeg, u noći kada se porodica ponovo okuplja, ta tri rata izgledaju kao jedan te isti neprekinuti, stogodišnji rat koji jednako poziva i pradjeda i praunuka, ukrcava ih u transporte sa različito nevažnim razlozima, raznosi ih po svijetu, a ostavlja ljude koji čekaju vijesti, nadaju se, strepe, gube nadu, sastavlja ih poslije nekoliko decenija… I sve se samo ponavlja.

Njihova istorija postaje istorija stradanja, mobilizacija, rastanaka, kamiona ili autobusa koji ih odvoze… istorija metaka koji odnekud dolijeću, istorija čekanja, dugih traženja, ponovnih susreta, istorija posljedica,nemogućnosti pomirenja, nemogućnosti povratka na staro jer staro više ne postoji. Istorija novog, istorija nesnalaženja u novom.

Ko koga piše?

Mi istoriju ili istorija nas?

Ili je to neko čudno i nerazmrsivo zajedništvo u kome je čovjek i pion i pokretač figura? Tvorac istorije u kojoj se ne snalazi?

I šta je uopšte istorija?

Šta se to dogodi u vremenu te na događaje koje su nas dovodili na rub egzistencije, poslije nekoliko decenija gledamo sa čežnjom i sjetom?

Sadašnji trenutak, ma kako bio nepodnošljiv, postaje drag i simpatičan kada postane istorija.

U kom su odnosu sadašnji trenutak i istorija?

Koja je to priroda vremena da uljepšava i popravlja stvari?

Da li je to svojstvo čovjeka?

Da li je istorija dio čovjeka ili je čovjek dio istorije?

U tom kolopletu istorije u kome se mijenjaju vremena, ustrojstvo svijeta, države, ideje, ideologije, stavovi prema narodima, religijama, a o čemu nam govori Štiksov komad, jedina je konstanta – čovjek kojega ratne okolnosti raseljavaju i koji ostaje bez doma. I čežnja za povratkom koji je nemoguć. Jer Troja više ne postoji. Troja u koju se vraćamo nije ona Troja koju napustismo.

Boris Liješević