(…) Pišući ovaj dramski tekst, željela sam govoriti ne samo o smrti i gubitku, nego i o našim životima i načinu na koji ih oblikuje prisustvo ili odsustvo nama dragih ljudi. O porodici i svemu onome što je čini. O ljubavi, sreći, tuzi, riječima koje jedni drugima izgovaramo i prešućujemo, te odgovornosti koja stoji iza toga. O nadama, propuštenim prilikama, lijepim sjećanjima i davanju drugih šansi. Željela sam pisati o tome da li jedan čovjek želi i može da se promijeni. Da li dopušta sebi da uči, raste i bude sutra malo bolji od onoga kakav je bio jučer. (…) To je privilegija koju nam daje pozorište. Pokušati uhvatiti neuhvatljivo. Činiti to skupa s publikom. I skupa u tome doživjeti poraz. – Asja Krsmanović