MESS KRITIKA: Disfunkcija teatra – Edward II
Piše: Mirza Skenderagić
U današnjem savremenom evropskom teatru, sve je predstava i nije ništa predstava, i tanka je linija između te dvije krajnosti, između zdrave funkcionalnosti i između apsolutnog poremećaja u funkcionisanju određenog koncepta, bez obzira koliko se nastojalo ostati dosljedno u sprovođenju njegovih originalnih ili banalnih ideja. Predstava „Edward II“ kao moderna verzija zasnovana na motivima originalne drame Christophera Marlowa, naslonjena na „Richarda II“ Williama Shakespearea, koju potpisuju dramaturg Sasho Dimoski i reditelj Andriy Zholdak, a koja je nastala u koprodukciji NICC Teatra „Jordan H.K. Džinot” iz Velesa i Dramskog teatra „Masalitinov“ iz Plovdiva, predstavlja savršen primjer disfunkcionalnog teatra koji uprkos dosljednosti i posvećenosti u izvedbi, tek povremeno uspijeva pokazati svoj istinski smisao, a još rjeđe probuditi bilo kakvu racionalnu ili emocionalnu reakciju.
U mnogome ogolivši sam dramski tekst i svedevši ga na nekoliko opštih replika koje tek okvirno određuju odnose, a koje će ubrzo preuzeti mašinerija ponavljanja i razlaganja, istog i banalnog, svega i ničega, prepustivši fizičkom teatru cijeli prostor da oslobađa unutrašanje borbe i vanjske porive koje tijelo ne može sakriti, predstava „Edward II“ kao da svjesno ide u suprotnom smjeru od prirodnog, jednostavnog, smislenog, kao da namjerno bježi u rastrojenost, dijametralnost, anarhičnost, a sve tragajući za bizarnošću, apsurdom, grotesknošću, pa zašto i ne reći, za budalaštinom. Zarobivši likove u nešto što realistično nalikuje na prostor napuštene fabrike, stanice ili škole, na što ukazuju i stolovi i klupe, reditelj će ih klaustrofobijom bolničke bjeline „natjerati“ u bjesomučnost, opsesivnost, histeričnost kretnje, naprijed-nazad, lijevo-desno, unutra-izvan, pa opet sve ponovo, ali bez ikakvog logičnog reda i cilja. Iako je drama naslovljena po kralju Edwardu II, centralna uloga će pripasti kraljici Isabelli (igra je Jovana Miladinova), u historiji poznata kao žena-vuk, u predstavi kao žena-kurva, sklona oružju, žedna krvi, koja će poput stand-up komičara nezaustavljivo hodati po sceni i umjesto viceva pričati tijelom, iz kojeg će se ispočetka probijati trzaji, a onda i skokovi, udarci, lomeći se i kriveći, do krajnje i potpune oduzetosti i unakaženosti lica.
Podijelivši predstavu na dva dijela sa pauzom, reditelj Zholdak ne samo da neće promijeniti ozračje predstave, ni vizuelno ni suštinski, već će ponovo zamijeniti logiku normalnog, ne nužno očekivanog u teatru, i umjesto da ubrza ritam i tempo u drugom dijelu, on će ih usporiti, što dramaturgijom, što muzikom, što pokretom. U cijeli prvi dio od nekih 60 minuta trajanja će „stati“ otkrivanje Edwardove seksualne afere sa plemićem Gavestonom koja završava tako što Isabella isprazni šaržer u ljubavnika svoga muža, a drugi opet u planiranju Isabelle i njenog ljubavnika Mortimera kako da ubiju Edwarda II te potom krunišu njenog sina Edwarda III. Da ne bude nešto nejasno, što se tiče dramskog dijela dramaturg i reditelj će se zaista fokusirati samo na ove osnovne niti, odnosno teme iskrene ljubavi, bila homoseksualna ili heteroseksualna, bolesne strasti i pomračenja uma kao njihove posljedice, jer “anđeli pronalaze anđele”,a istovremeno će se odreći bilo kakve historijske vizuelizacije, tj. likove će „ostaviti“ u kostimima današnjeg vremenskog trenutka, kao mlade i razuzdane, željne i lude, zaglavljene između dječje igre i eksplicitnosti odraslih. Između ovih dramaturških tačaka, dva para će otplesati i otpjevati nekoliko novijih dance pop hitova kao što je recimo „Titanium“ Davida Guette i Sie, konstantno će ulaziti i izlaziti, zadržavati će radnju ponavljanjem, razvodnjavanjem i rasparčavanjem mikro kretnji, plesnih pokreta, spontanih gegova, jer zašto ne, prije samog čina ubistva, u blenderu razmutiti „piće“, ili skinuti pa opet zakačiti vrata, skočiti usput na kauč, izudarati klupe i stolice, odvrnuti sijalicu kad je već u blizini, doživjeti nekoliko unutrašnjih psihičkih slomova, krenuti jedno, nastaviti drugo, istim hipnotičkim trzajem otjerati ljubav, a prigrliti zlo, onda opet malo zastati pa promisliti, da li je ubistvo ili uopšte život pravo rješenje. I sve će to djelovati isto i usputno, neprecizno, a naporno, ubrzano, ali razvučeno. Tijela će početi griješiti, banalnost radiofonske pratnja će se istrošiti, promjena svjetla će zakasniti.
U besmislu apsurda, gay straža će djelovati funkcinalno, femme fatale u blještavom sakou bez pantalona je nužna u neo-noiru, u krimiću „savršeno ubistvo“ se svima najavi nekoliko puta, u pop operi se ne mora izustiti ni glasa. A na kraju će ostati žena sama, ni kraljica, ni ljubavnica, ni majka. Vanjski miokloni neće prestati, jer neće ni unutrašnja bol. Svjetlost se neće vratiti na prozore, iako ga je ruka jednom prizvala, ljubav neće preživjeti čak i ako je srce pokretom metaforički pojedeno. Neće više ostati ništa niti da se povrati iz stomaka, jer će repetitivni samostimulišući pokreti i zvukovi izmoriti glumce, ubiti likove, i u konačnici, izgubiti publiku, koja će poželjeti pobjeći glavom bez obzira, uostalom kao i sa svakog disfunkcionalnog mjesta.
