MESS KRITIKA: Između svjetla i tame
Piše: Mirza Skenderagić
Da je za jednu predstavu i dalje sasvim dovoljno samo da uspostavi jedan kod i ostane vjerna njemu do kraja, odnosno da nije uvijek i pod svaku cijenu neophodno izmišljati nove ili forme koje su u dijametralnim suprotnostima sa prirodama dramskih predložaka, a koje često postanu sami sebi svrha, savršeno pokazuje predstava „Tragùdia: Pjesma o Edipu“ reditelja i aposlutnog autora koji osim režije potpisuje i scenografiju, kostimografiju i dizajn svjetla i zvuka, Alessandra Serre, inače već nagrađivanog na Festivalu MESS i to za predstavu „Macbeth“, u kojoj je Shakespearea „pročitao“ na sardinijskom dijalektu. U „Pjesmi o Edipu“ vraća se arhaičnom jeziku iz stare Grčke – grekaniko, koji je preživio i opstao u zabačenim mjestima južne Italije i Sicilije, i Sofoklov mit o Edipu, od uspona do pada, donosi u krajnje stilizovanoj potrazi za svjetlom, putovanju iz unutrašnjeg mraka, a bez promjene mjesta, dok sjene vrebaju da preuzmu sve. Pa zašto odmah ne izreći da na ovaj nepromjenjivi, a nepoznati put kreće vodeći se preciznošću i tačnošću velikog Boba Wilsona.
Predstava zapravo počinje i prije samog početka, odnosno prije gašenja svjetla u gledalištu. Na praznu scenu ograđenu velikim crnim tankim zidinama umaljanim crnom bojom, što ukazuje na izgoreni grad u reševinama, sa samo jednim metalnim stolcem na koji sjeda glumica u crnim kožnim pantalonama, kao anđeo crnih krila, a zapravo krilata Sfinga (Chiara Michelini) promatra odmjerenim pokretom, a grečeći se u vlastitoj koži. Ne napuštajući svoj lik, uzima mikrofon i obraća se publici sa molbom da ugasi mobitele: „ko to ne učini, ubit će ga grom koji će na njega poslati Apolon“. Publiku upozorava, a Edipa (igra ga Jared McNeill) koji usporeno dolazi iz gledališta, dočekuje kao majčinska analogija. Kao niti Bob Wilson, tako ni Serra neće dozvoliti emocionalno vezivanje s glumcima (u podjeli su još i Alessandro Burzotta, Salvatore Drago, Francesca Gabucci, Sara Giannelli i Felice Montervino), jer će njihovu ekspresiju zadržavati samo u okviru slike koja se može spoznati jedino aktiviranjem vlastite mašte. Nakon što se Edip popne i prisloni glavu uz Sfingin stomak, predavanje krune u njegove ruke će proteći u bljeskovima, zvučnim i svjetlosnim, gotovo u obliku stop motiona, u kojima Edip i Sfinga odlaze sa scene i prolaze kroz osvijetljene prozorske otvore. Kako prizor završava na rez, a odmah nastavlja drugi, već ovdje će se moći prepoznati eliptična struktura teatra, u kojoj je svaki dio zaseban, a opet neophodan u cjelini. Isto tako, Serra će odmah uspostavljati različite žanrovske elemente, u potpunosti sjedinjujući pokret i pjesmu, muzičko i dramsko, glas i jezik, tragično sa operskim, ekspresionističko sa paladijanskim, ritual sa mjuziklom, posebno izdvajajući Hor čija uloga neće biti samo da komentariše, nego da učestvuje, prati, dodaje, u oslobođenom prostoru savršenog harmoničnog minimalizma scenske arhitekture, a bez uopštenog razvoja radnje, već s redanjem savršenih vizuelnih slika. Između tragedije koja donosi ljudsku nesreću, gregorijanskog korala koji je vraća Božjoj riječi i oslobođenog savremenog pokreta, likovi će na gledatelja prenositi osjećaj straha od mraka, dodatno pojačan zvukom čestog tutnjanja, ograničen svjetlom te oživljen crnim i bijelim linearnim kostimima obilježenim ili zlatnim prugama za razlikovanje ili crvenim dodacima za upozorenja, pa će oni zajedno morati slijediti svjetlost i čekati na naredne zrake. Šta znači u potpunosti zakoračiti u mrak, postaje jasno nakon što Edip sebi iskopa oči, kada sljepilo tame obuzme i gledalište Narodnog pozorišta u Sarajevu i ostane samo zvuk bolne tišine u kojoj tijelo spas može pronaći jedino u strahu. Da čovjeku nisu potrebne oči da bi mogao vidjeti, jasno je sa konačnom pojavom Tezeja (ponovo Chiara Michelini) sa bijelom maskom zaleđenog osmijeha, čiji znakovni jezik sveden na pokrete ruku, Edip jedini savršeno razumije.
Kada se pomisli da je izgrađeni teatarski svijet u potpunosti obuzet tragedijom, groteskno se naprasno pojavi sa dvojicom pijanih glasnika koji piju, pljuju i imitiraju masturbiranje. Kada tekst optereti teškim riječima, a ima takvih trenutaka, Serra se vrati pjesmi, iako je sve u ovoj predstavi jedno nezaustavljivo pjevanje čiji je sadržaj teško vjerno i posvećeno pratiti u potpunosti, ali to nije niti bila autorska namjera. Jer, svakako svi poznaju mit o Edipu, koji je u neznanju ubio svog oca Laja i vjenčao se sa svojom majkom Jokastom, a potom se oslijepio kaznivši samog sebe. Cilj ove predstave jeste stvaranje doživljaja neponovljivog trenutka koji ne pripada niti prošlosti niti sadašnjosti, na što se povremeno ukazuje i usputnim miješanjem vremenskih tokova kostimima, od ovih koji su vezani za staru Grčku do moderne gospode sa šeširima ili vojnika u odori nakupljene zemlje iz ratova prošlog stoljeća, a na koji utiče i scenografski prikaz Atine i Tebe kao arhetipa ljudske nesreće, patnje i oholosti, i koji je, da se ne zaboravi, opjevan u jednom vječnom jeziku.
Teatarsko čudo ostvarenja „Tragùdia: Pjesma O Edipu“ krije se u plesu između svjetla i mraka, u svim nijansama tame i svim jačinama svjetlosti, u čijim raskoracima čovjek odvajkada bježi od svoje sjene, dok na kraju od njega ne ostane samo sjena. Kao što se Edip na kraju skine u siluetu i jedva krećući se, uputi među zidine. Iza njega ostaje riječ „ljubav“, s kojom odlazi u smrt, ali i koja nastavlja putemtišine, i dovoljno ju je samo izgovoriti pa da svjetlost ponovo objasja crnilo.
