MESS KRITIKA: Mala domovina, velika predstava
Piše: Emina Kovačević
Posljednjeg dana 63. izdanja, direkcija festivala MESS poklonila je publici i Malog i “velikog” MESS-a predstavu Chotto Desh, jednog od najvećih savremenih koreografa u svijetu, Akrama Khana. Ova predstava, naslovljena Chotto Desh – što znači mala domovina, zapravo je adaptacija ranije i Laurence Olivier nagradom nagrađene predstave Akrama Khana naslovljene Desh – domovina, pod rediteljskom palicom istaknute britanske rediteljice Sue Buckmaster, sa namjerom da se predstava prilagodi mlađoj publici.
Predstava tematizira pitanje identiteta, i sudare različitih kultura autora, kao i njegovo odrastanje u umjetnika koji jeste danas, zbog čega se sukobio sa svojim ocem. Pored koreografije, koja je sačinjena od elemenata indijskog klasičnog plesa khatak, savremenog plesa, i pantomime, u predstavi važnu ulogu igraju svjetlo, muzika i videoprojekcija kratkih animiranih laga koje, u kombinaciji sa živom izvedbom, postižu efekat snolikosti. Glavni lik Akrama u alternaciji tumače Jasper Narvaez, Nicolas Ricchini, i Nicola Monaco.
Dramaturški okvir predstave je anegdota – poziv sa službom za korisnike kada se na drugoj strani telefonske veze nađe dvanaestogodišnji dječak Jai iz Bangladesha. Taj podatak, otvara prvu plesnu etidu u predstavi, sjećanje na posjete Bangladeshu u djetinjstvu. Koreografija i izvedba iste su dinamične, fluidne, i vrlo efektno uspostavljaju čitavo iskustvo hodanja kroz nahrupljene ulice. Kroz izvedbu jednog plesača, na sceni ožive i čangrizavi starci, pijanice, psi, razigrana djeca, prosjaci, namrgođeni ljudi u žurbi… Dizajn zvuka i koreografija se savršeno prate i upotpunjavaju. Ali tijelo plesača je osnovni medij i ključ kojim se mikrokozmos predstave širi.
Svaki od nivoa radnje je efektno odvojen. Telefonski poziv je u jednom svjetlu, poprilično plošan i jednostavan, kakav i treba biti. Drugi sloj radnje – intimna priča o odrastanju protagoniste – počiva na koreografiji koja sadrži ranije pomenute elemente, i interakciji iste sa svjetlom i muzikom, u dramaturški precizno izdvojenim, ali i fluidno povezanim etidama. Treći sloj radnje je bajka, u koju je uključena i videoprojekcija stilizovanih animacija usko vezanih za koregorafiju same priče. Jedini momenat preklapanja prvog i drugog sloja je scensko prikazanje grižnje savjesti zbog konflikta sa ocem, kojem na negodovanje zbog bavljenja plesom, sin odgovara da se treba vratiti u Bangladeš, ako je tamo već bilo bolje. Potom se isti stil animacije koja je izgradila fantazmagorični svijet začarane šume, pretvara u užase ratova i stradanja, i velikog svijeta kojeg djeca mogu osjetiti i naslutiti, ali ga ne mogu objasniti i shvatiti. Kao ni odrasli, u potpunosti.
Iako otvara izuzetno kompleksna pitanja o identitetu, pripadnosti, poštovanju, i svijetu, ova predstava to čini na način koji – istina – jeste prilagođen djeci, ali je utoliko i efektniji. Pročišćen od suvišne intelektualizacije, mikrokozmos predstave Chotto Desh počiva upravo na čistoti intuicije, na pokretu i imitaciji koja je prvi oblik poimanja svijeta oko nas u ranim fazama razvoja. Riječ je o emotivnom i jedinstvenom pozorišnom iskustvu, koje rezonuje sa publikom zahvaljujući izvrsnosti i koncepta i izvedbe.
Također, ova predstava u svoj svojoj potenciji i ljepoti pozorišta koje otjelovljuje, savršena je za kraj devet dana slavljenja pozorišne umjetnosti tokom 63. izdanja Festivala MESS.
