MESS KRITIKA: „Naličje“ ili predstava za narod
Piše: Lamija Milišić
Nagrađivani režiser Boris Liješević je četvrte noći ovogodišnjeg Festivala MESS u sarajevskom Narodnom pozorištu predstavio svoj novi autorski projekat, teatarsku predstavu „Naličje“ u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Ponovno ostavivši dubok utisak na festivalski program i publiku – unatoč tomu što na „Maloj eksperimentalnoj sceni“ nismo svjedočili ničemu eksperimentalnom – Liješević je još jednom dokazao kako neprikosnoveno trezveno poznaje duh našeg doba.
Kako je i sam režiser rekao u kratkoj izjavi povodom predstave, ista je potekla iz doživljaja našeg društva zarobljenog u „kandže Mefista“. Sukladno tome, „Naličje“ je dramaturški (Stela Mišković i Stefan Bošković) struktuirano kroz tri ciklusa: „Luka“, „Kolo“ i „Rizort“, a ova tri naslovna motiva umrežena nizom faustovskih likova i jednom pijacom duša što se širi unedogled… Svjetonazorno srodno Schnitzlerovom „Kolu“, Liješevićevo naličje društva smije se samo sebi, iz scene u scenu sve jače i jače, jer njegovi su fausti ljudi kratkovidnog znanja, želja i nade. Ovaj sentiment prati i scenografija predstave (Andreja Rondović), jednostavno cirkulišući scenom, pokazujući kako nema ničeg novog pod suncem.
U prvoj sceni upoznajemo Vuka (Aleksandar Radulović) i Snežanu (Kristina Obradović) – bračni par likova koji prizivaju svoje arhetipe iz bajki, ovdje pak u nekanonskom spoju. Vijest o djetetu sa Downovim sindromom koje već raste u Snežaninom stomaku ustrojava „Naličje“ na put opetovanog klaćenja između privatnog i javnog / političkog života svojih likova, ocrtavajući mrežu korupcije i raznih drugih načina prodaje duše. A kome se ona prodaje? Na početku cijenimo da je to Vuk, ali čak ni on nije u moći „ukloniti“ dugoočekivanog ali „kužnog“ sina. Vještina režiserskog pletiva „Naličja“ ogleda se upravo u tome kako se ta đavolja figura, ta „kandža Mefista“ poput vrućeg krompira prenosi iz jednog u drugo naručje likova različite društvene moći. Time Liješević gradi ključnu stvar po pitanju „klice“ bolesti našeg društva, pokazujući svu kompleksnost zadovoljštine naših slabosti, kojom zajednički pravimo našu „predstavu za narod“ – priču o našem životu.
Faustovski karakter odlikuje i muškarce i žene „Naličja“, a pritom je bitno reći da sva tri ciklusa radnje predstave prikazuju raznolike oblike šovinizma. Njegovi obrasci njegovani su od strane muškaraca – kroz razne oblike verbalnog i emocionalnog nasilja, povrede ženskih reproduktivnih prava, zlostavljanje i izrabljivanje maloljetnica. Međutim, na šovinizam nisu imune ni žene u ovoj predstavi, pa ga najčešće koriste u trenucima kada nastoje ostati na poziciji moći, bilo u političkoj karijeri ili porodičnom / bračnom odnosu, u kom uzimaju i sebe i partnera za uzde.
Ovakvoj slici svijeta, odveć bliskoj i smiješno besmislenoj, doprinosi sjajno uigran glumački ansambl. Pored unekoliko neopravdanog dvoiposatnog trajanja predstave i niza scena čija slojevitost značenja nije srazmjerna količini replika i vremenskoj dužini – iskusan ansambl „Naličja“ krasi vješta ritmička izvedenost. Maestralna izvedba Aleksandra Radulovića osovina je glumačke radnje i struja za kojom se povodi i ostatak ekipe u pakosnom vrzinom kolu, portretirajući sve one zaluđene, ignorantne, prkosne, poslušne, ponosne – nas, spremne na sve.
