MESS KRITIKA: (Ne)podnošljivost rutine – Drama o Mirjani i ovima oko nje
Piše: Mirza Skenderagić
Postoji li u teatru montaža? Da li je moguće smontirati kadrove, odnosno prizore ili teatarske slike po principu na kojem počiva film, tragajući za dijelovima i sklapajući ih u cjelinu koju nazivamo životom. Predstava „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ postavljena prema tekstu Ivora Martinića, a u režiji Nermina Hamzagića i u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, upravo nastoji pronaći postupak montaže u teatru, u konceptu mozaične strukture u kojoj se svjetlom kao rezom prebacuje sa slike na sliku, fokusirajući tako pažnju gledatelja i vodeći priču naprijed, a zadržavajući tetarski život u istom stanju nepromjenjive rutine koja se s vremenom sa likova prenosi na publiku.
Da je u teatru nemoguće u potpunosti isključiti ostale likove prisutne na sceni, jasno je odmah na početku, jer mozaik života naslovne junakinje Mirjane (igra je Snežana Vidović) slažu upravo ostali likovi, naizgled „ugašeni“ mrakom „montaže“, ali zapravo konstantno aktivni prizorima u kojima čekaju, replikama koje ubacuje, zvukovima koje dodaju. Upravo ovakav koncept kojeg reditelj svjesno ruši, a u kojem osim montaže, traga i za ostalim filmskim rješenjima u mizanscenu teatra, kao što su skrivanje likova u „dubinu kadra“, njihovo podizanje za „gornje rakurse“, vođenje „paralelnih radnji“ uz pomoć video projekcije, ubija magiju teatra koja počiva na neizrečenom, neotkrivenom, nedefinisanom, i na kraju nerutinskom, ali istovremeno pronalazi najvažniju ideju drame, onu o životu odigranom unaprijed, o izrečenim upozorenjima i najavama, o izignorisanim problemima, o prešućenim reakcijama. Što se tiče tačnosti postavljanja ovoga komada, to je sasvim dovoljno, jer ni sama drama ne dozvoljava drastičnije napuštanje već dramaturški vrlo precizno ispisane strukture.
Predstava počinje u Mirjaninom stanu „koji ona mrzi“, a u kojem su svi ostali već prisutni, kćerka Veronika (igra je Tamara Miličević-Stilić), majka Violeta (igra je Faketa Salihbegović-Avdagić), bivši muž Simon (igra ga Enes Salković), prijateljica Grozdana (Selma Mehanović), Jakov (igra ga Saša Handić) i njegova supruga Ankica (Uranela Agić) te kolega Lucio (Benjamin Bajramović), a Mirjana tek dolazi i sjeda na svoj kauč kao centralno mjesto susreta. Već tu reditelj i dramaturginja Asja Krsmanović prepoznaju Martinićevo poigravanje sa vremenskim tokom radnje, sa njenim izgovaranjem i prikazivanjem, te ga ostavljaju u izvornom obliku, pa će će tako Mirjana doći do svoga kauča sa šoljicom kafe, zatim će izuti cipele, otpiti gutljaj i zapaliti cigaretu. Tada će reći da se zove Mirjana i da sjedi, da je upravo popila gutljaj kafe iz šoljice, da je onda uzela kutiju cigareta i da je zapalila jednu. „Pušim. U pozadini svira neka lagana muzika. Pušim. Živim“, nastaviti će Mirjana, dok će muzika pratiti njene riječi i u trenutku „oživjeti“ „zaleđene“ likove kao Mirjanine sjene koje će se priključiti u režiranju Mirjaninog, svog i svačijeg života. Ponavljanjem izgovorenog, dobacivanjem, zvukovima, lupanjem vratima pećnice, imitiranjem žalosnog sovinog huka koji najavljuje smrt, muzikom Enesa Zlatara sa live ulogom, koja će se vraćati u „pauzama“ u kojima likovi napuštaju svoje odaje i mimoilaze se sa ostalima, na taj način izolujući i rutinu svoga postojanja.
U predstavi „Drama o Mirjani o ovima oko nje“, sve se dakle najavi unaprijed, prije nego što će doći u tačno određenom trenutku života, a time i u dramaturškom, ili se prvo pokaže radnjom pa onda saopšti riječima, ali ni teatarska ni stvarna Mirjana neće uraditi ništa da zaustave ili promijene tok svoje sudbine. Ali barem će stići izustiti ono što se za života prešuti, glas podrške, zahvalnosti, ljubavi i istine, nasposlijetku. Ono što se u filmu mora odvojiti prostorno da bi se se sjedinilo vremenski, poput nekoliko priča koje se recimo odvijaju u isto vrijeme, ali u više stanove jedne zgrade, u ovoj predstavi je spojeno u jednom stanu, onom Mirjaninom, podijeljenom na prostorije, dnevni boravak, spavaću sobu, kupaonicu, kuhinju, krov i pozadinsku ostavu kao jedini vanjski prostor sa klavijaturama i disko kuglom, prostorije koje metaforički predstavljaju tuđe životne prostore, a zapravo dijelove Mirjanine svakodnevnice, njene prepreke, izazove, probleme s kojima se ona uporno odbija suočiti. Nedovršenost scenografije Sabine Trnke jasno ukazuje na nedovršenost likova, na skice koje ne mogu da preuzmu svoje živote, koje ne mogu da pronađu svoj životni prostor. Oni su i kostimografski (kostimografiju potpisuje Irma Saje) ostali zarobljeni u jednom životnom trenutku u kojem životare i iz kojeg ne mrdaju, pa čak i kada se odjeća nekako presvuče i obuče svečana haljina, kao što to na kraju uradi Grozdana, to također ne donosi nikakvu suštinsku promjenu i dio je rutine unaprijed određene vlastite sudbine. Glumačka ravnodušnost će ponavljanjem mikro radnji i izgovaranjem prešućenog jasno prenositi umor njihovih likova, i iako „samo“ prolaznici u tuđim životima, oni će postati dovoljno stvarni da u tim mimoilaženjima barem uspiju spustiti ruku na nečije rame.
I najavljena smrt će doći, ali ponovo samo kao dio rutine života, pa će i Mirjanin konačni plač proći kao što sve dođe i kao što sve prođe. U ponavljanjima i nezaustavljivoj kretnji i vrćenju u istom, paljenju i gašenju jedine dostupne lampe. U korist rutine života, predstava će zapasti u rutinu teatra, u prepoznatljivom autorskom konceptu ovoga rediteljsko-dramaturškog dvojca, koji će u teatarski prirodnijem obliku ponoviti i u predstavi „Kiselina“, u kojoj će znatno više prostora ostaviti emociji da iz rutine prodiše, a sada dosljedno pokazujući koliko je teško promijeniti unaprijed donesene odluke. I kako je nemoguće zaustaviti život. Što ne znači da treba prestati pokušavati. Podnošljivost rutine teatra će rutinu života kao vještinu obnavljanja, učiniti nepodnošljivom, pa možda na kraju i riječ „živim“ promijeni svoje značenje. Za bijeg iz nepromjenjivog mrtvila je i razgovor dovoljan. Sa onima koji su živi, kad već za one drage umrle više nema vremena i ne može se ga namontirati
