MESS KRITIKA: Preobrazba stvorenja
Piše: Mirza Skenderagić
Plesni teatar počiva isključivo na intuiciji i gotovo ga je nemoguće racionalno spoznati, a čak i ako bi se u tome nekako uspjelo, to bi u potpunosti oduzelo istinski smisao njegovog postojanja, jer kao što reče Samuel Beckett: „Prvo ples, onda misli. To je prirodan poredak.“ U predstavi „Pun mjesec“ priznatog koreografa Josefa Nadja, koji se u formi diptiha nastavlja na prethodni komad „Omma“, plešući još dalje i tragajući još dublje po mraku historije civilizacije, a umjetnički istražujući afrički kontinent, prirodnost dolazi iz pokreta i ritma, te nastavlja svoj razvoj sukobljavajući se sa estetikom američke jazz kulture. U ovoj predstavi je također nemoguće racionalno razaznati i narativno posložiti jedno nezaustavljivo i daleko putovanje, ali je svakako moguće osjetiti energiju, snagu i posvećenost koju donosi sedmorica afričkih plesača, indikativno bez žena.
„Pun mjesec“ se dakle nastavlja na „Ommu“ što na starogrčkom znači „vidjeti“, a u kojoj plesači skidaju odijela, odnosno sakoe u kojima su izašli na scenu, pa je sada taj proces vraćen na početak, jer u „Punom mjesecu“ se ples nastavlja u pantalonama, a do odijela se tek treba stići. Također, na sceni se plesačima pridružio i Josef Nadj, sakriven i poništen maskom koja podsjeća na kamen bez lica, a koji prije svega nastoji sebe oživjeti i pokrenuti, a onda i ostatak svijeta. Međutim, djeluje da ispočetka ovim Lutkarom ili Učiteljem upravlja neko drugi, dok se on minimalističkim pokretima šaka nastoji „osloboditi“ i uputiti, pokazati pravac, uporedo pokušavajući stopalima čvrsto stati na tlo. Scena je prazna i u mraku, i jedino što otkriva, pokazuje i prati pokret jeste svjetlo. Majstor-Lutkar uspijeva osvojiti vlastiti pokrete, te se povlači u mrak, oslobađajući prostor za svoja razigrana stvorenja, koja će ubrzo predati žice svome Stvoritelju. Sedmero plesača će na ovo tjelesno, psihološko i duhovno putovanje krenuti razdvojeni, u solo izvedbana u kojima poput novorođenčeta osluškuju novi svijet i prepoznaju vlastito tijelo, da bi se postepeno sve više priključivali grupi, sjedinjujući pojedinačne energije, ulazeći u međusobnu komunikaciju i prepuštajući se otkrivenim osjećajima. Ono što tek stvorenim bićima nikako neće dozvoljavati da se zaustave jeste muzička podloga koja će kontinuirano upravljati ovim putovanjem, ali čije će se unutrašnje promjene odražavati i na preobrazbu pokreta, od početnih udarnih ritmičkih skladnih zvukova preko jazza do haosa i nazad.
Između pojedinačnog i zajedničkog, kosmičkog i lokalnog, tradicionalnog i savremenog, između primitivnog i urbanog, životnjskog i ljudskog, rituala i rada, Afrike i New Orlensa, „Pun mjesec“ će otkrivanje kosmosa dovesti do transa, u kojem će plesna bića ispuštati neartikulisane, refleksne krike, moliti se nepoznatom Bogu, „pokazivati“ težak ovozemaljski rad, a na momente će se na njihovim predanim izrazima lica, moći razaznati i poneki osmijeh, kao i opuštenije i ženstvenije geste, koji će opet doći nakon divljih urlika, i to negdje tačno sa prvim jazz zvukovima. Od nepoznatog, preko zvjerskog do ljudskog. Od džungle do metropole, što metaforički predstavlja mjesto u kojem je svoju kreaciju započeo jazz. Dok se tijelo umara do boli, dok znoj prska okolo, a sve jači uzdasi ispunjavaju pauze, „Pun mjesec“ se uspijeva izboriti sa svojom hermetičnošću te sa teškom razumljivošću pojedinačnih prizora koji ni u jednom trenutku ne teže savršenosti usklađenih pokreta, koje je opet bespotrebno pokušavati uvezivati u nekakvu strukturu mjesečevog ciklusa, ali koji se razvijaju i vode naprijed, sa pogledima često podignutim prema vasioni, primoravajući gledatelja na snagu vlastite intuicije. Potpuni dojam spektakularnosti će možda izostati, što će onda ostaviti mogućnost za pojedinačna intimnija izravna spoznavanja.
Preobrazba će završiti sa maskama, kako je i počela. Kad muzika utihne, ples se zaustavi, a scena isprazni, aplauz može već nastupiti, iako još uvijek nije kraj, jer evolucija nije završena. Sa ironijskim odmakom, stvorenja se vraćaju s majmunskim kacigama kao maskama koje su „preuzeli“ od Učitelja bijelih šaka, a u raznobojnim modernim sakoima. Nepomično stoje i gledaju u svijet u koji su upravo stigli, i potom mašu, odlazeći iz njega.
